Kada se pređe granica između moći i zloupotrebe moći, više nije važno koja je formalna funkcija u pitanju — moć i dalje djeluje, i to često najopasnije. Nedavni slučaj, kada je meta postao sin sutkinje, pokazuje upravo taj paradoks: formalno odsutan s vlasti, moćnik i dalje zastrašuje, šalje poruke i potvrđuje obrazac koji dugo traje.
Postoji trenutak kad moć više ne služi da štiti narod, nego da ga plaši. Kad oni koji su na vrhu ne vode državu, nego obračunavaju lične račune — javno, otvoreno, bez stida.
Milorad Dodik više nije formalno predsjednik Republike Srpske, ali njegova prisutnost i dalje udara tamo gdje najviše boli. Ovoga puta meta je sin sutkinje. Sutra? Sutra može biti bilo ko od nas.
To više nije politika, to je nasilje. Samo drugačije upakovano: s osmijehom pred kamerama i titulom funkcije. Poruke koje šalje nisu samo lične, nego su to poruke svima onima koji još imaju hrabrosti da budu nezavisni, da sude po zakonu, a ne po volji moćnika.
Svaka vlast koja se boji istine traži žrtvu. I svaka vlast koja ima potrebu da ušutka, već zna da nema više šta da kaže.
U normalnom društvu sudije, novinari i građani ne bi smjeli da se plaše. U našem, postalo je opasno i šutjeti — jer i šutnja može biti tumačena kao provokacija.
Zato, nije poenta više u tome da li je neko “napadnut”, nego u tome koliko nas se još pravi da to nije naš problem. Jednog dana, kada ostanemo bez zakona koji nas štite — ili kad shvatimo da nas zakon zapravo i ne štiti — shvatićemo da je svako sljedeći na redu.
original article
