Rok za registraciju dijaspore za Opće izbore u Bosni i Hercegovini istekao je 21. jula u ponoć.

Konačni podaci još nisu objavljeni i dok uvijek ne znamo koliko će državljana Bosne i Hercegovine koji žive u inostranstvu učestvovati na izborima, možemo već sada čitati uobičajene reakcije “slabog odziva dijaspore”, “apatičnosti dijaspore” ili čak o političkoj nepismenosti ‘ćevap dijaspore’.

Godinama slušamo da ljudi iz dijaspore ne bi trebali glasati jer više ne žive u Bosni i Hercegovini, da glasaju “pogrešno” ili da utiču na političke procese čiju posljedicu neće snositi. Dijaspora se uglavnom posmatra pozitivno samo kroz ekonomsku prizmu – kada šalje novac, ulaže ili troši tokom godišnjih odmora. U svim drugim situacijama često postaje predmet šale i ismijavanja.

U tom kontekstu vrijedi postaviti jedno drugo pitanje: da li je slaba registracija dijaspore za opće izbore zaista neuspjeh dijaspore ili prije svega odraz dugogodišnjeg neuspjeha politike prema dijaspori?

Osjećaj pripadnosti se ne održava sam. On se gradi, oblikuje i prenosi a za to su potrebni ljudi, institucije i dugoročna ulaganja.

Dok se doprinos dijaspore bosanskohercegovačkoj ekonomiji mjeri milijardama konvertibilnih maraka svake godine, mnogo je teže pronaći podatke koji bi pokazali koliko država ulaže u očuvanje veza s tom istom dijasporom. Ta činjenica sama po sebi mnogo govori o odnosu države prema svojim građanima u inostranstvu.

(Ne)ulaganje se posebno vidi u oblastima koje su presudne za očuvanje veze između dijaspore i Bosne i Hercegovine: učenju bosanskog jezika, kulturnim programima, obrazovanju, kulturi sjećanja i podršci udruženjima koja već decenijama rade veliki dio posla koji bi barem djelimično trebale raditi državne institucije kroz organizuju dopunske nastave bosanskog jezika, kulturne događaje, predavanja, radionice i obilježavanja važnih datuma.

Mnoge države razvijaju aktivne politike prema svojoj dijaspori. One ulažu u očuvanje jezika i kulture, podržavaju rad udruženja, razvijaju obrazovne programe, podstiču investicije, koriste stručna znanja svojih građana u inostranstvu i grade međunarodne mreže koje mogu doprinijeti razvoju zemlje jer su svjesne da snažna dijaspora nije samo izvor doznaka, već važan društveni, kulturni, ekonomski i diplomatski resurs svake države.

Bosna i Hercegovina ima i dodatni razlog da njeguje takvu vezu. Značajan dio njene dijaspore nastao je kao posljedica rata, genocida i etničkog čišćenja. To su ljudi koji nisu napustili zemlju svojom voljom, već zato što više nisu mogli ostati. Upravo zato oni imaju pravo, ali i trebaju učestvovati u oblikovanju politika sredina iz kojih su protjerani. U suprotnom, etničko čišćenje ne mijenja samo demografsku sliku tih krajeva, već dugoročno oblikuje i njihove političke procese.

Odnos prema dijaspori ne bi se smio svoditi na pitanje registracije birača svake četiri godine. Pitanje je mnogo šire. Kakvu dijasporu Bosna i Hercegovina želi imati za dvadeset ili trideset godina imajuči u vidu da svaka propuštena prilika da se održavaju veze s građanima u inostranstvu znači gubitak znanja, iskustva, investicija, međunarodnih kontakata i ljudi koji Bosnu i Hercegovinu predstavljaju širom svijeta.

Možda je zato vrijeme da, umjesto pitanja zašto se dijaspora nije registrovala, postavimo jedno drugo pitanje: šta je Bosna i Hercegovina učinila da tu dijasporu zadrži uz sebe?