U danima kada se istina pokušava zatrpati galamom, a moral preglasati medijskim etiketama, iz Sandžaka stiže odgovor koji ne vrijeđa, ne napada, već podsjeća – na red, na dostojanstvo i na istinu.

Povodom brojnih neistina koje su se pojavile nakon glasanja u Narodnoj skupštini Srbije, ministar i predsjednik Stranke pravde i pomirenja (SPP) Usame Zukorlić oglasio se ličnom porukom, jasno demantujući tvrdnje da je on, ili bilo ko iz njegove stranke, glasao protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

„Nisam glasao protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici, jer ministri u Vladi ne glasaju u Skupštini“, podsjetio je Zukorlić, naglasivši da je jedini bošnjački lider koji je član Vlade Srbije, a koji svake godine 11. jula klanja dženazu šehidima genocida, obilazi Memorijalni centar i u svakom trenutku govori istinu o Srebrenici.

I zaista – nijedan poslanik SPP-a nije glasao protiv rezolucije.
Naprotiv, upravo su predstavnici te stranke predložili zajednički tekst koji bi Bošnjake ujedinio, a ne podijelio.

Paradoksalno, oni koji su rezoluciju predložili, na kraju su je odbili podržati.
„Podsjećam da je SPP predložio zajedničku rezoluciju. Nažalost, narodni poslanici SDA su je u Skupštini nazvali ‘kafanskom pričom’ i javno odbili“, rekao je Zukorlić.

Dok su iz Sarajeva pristizale uvrede i optužbe, iz Srebrenice se oglasio glas koji se ne može ignorisati. Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke Srebrenice, žena čije riječi imaju težinu života, javno je kazala:
„Vidim da ima i laži i krivica i svega. Jučer smo ja i Kada bile jako tužne, tako smo se nasekirale. Čule smo se sa Muftinim sinom.“



Kasnije je Munira otvoreno rekla i da je bila prevarena: da su joj određeni mediji i pojedinci pogrešno prenijeli i podmetnuli riječi, stvarajući sliku koja nije istinita. „Prevarili su me“, kazala je, „nisam znala da su to laži koje su pustili o Usami.“

Taj kratki, ali jasan iskaz bio je dovoljan da razotkrije konstrukcije onih koji Srebrenicu koriste kao oružje u dnevnoj politici.
Munira, koja je izgubila sve, nije pristala da se ime Srebrenice pretvori u sredstvo za obračune među Bošnjacima.
Ona je, više nego iko, razumjela da oni koji siju razdor među Bošnjacima siju uslove da se tragedija ponovi.



Jer napadi na Usamu Zukorlića nisu samo napadi na njega.
To je pokušaj da se Sandžak ponovo predstavi kao “drugi” – kao narod koji mora da se pravda za svaku riječ, svaku funkciju, svako dostignuće.
A to što Sandžak danas ima ljude koji znaju misliti svojom glavom, koji ne traže dopuštenje da vole i vjeruju, smeta onima kojima odgovara da Bošnjaci ostanu razjedinjeni i zavisni.

Sandžak nije dijaspora.
Sandžak nije podružnica ničije politike.
Sandžak je korijen – čuvar dostojanstva i pamćenja.
A Srebrenica nije ničije političko vlasništvo. Ona pripada svima nama.
Onaj ko je pokuša pretvoriti u štit za vlastite frustracije, čini najveću izdaju njenih šehida.

Munira Subašić je to jasno osjetila kada je rekla:
„Sramota je da se Bošnjaci u Sandžaku toliko prepucavaju, da nemaju isti cilj, da jedni druge ne poštuju.“
To nije politička poruka.
To je majčinska opomena.
I kada je izgovorila:
„Ako se ne budete opametili, očekujte onda Srebrenicu u Sandžaku,“
to nije prijetnja – to je vapaj majke koja zna gdje vode laži, izdaje i podjele.

Zato se danas ne radi o Usami Zukorliću, ni o Draganu Bursaću, ni o bilo kome drugom.
Radi se o istini.
O našoj sposobnosti da razlikujemo pravdu od propagande, i da shvatimo da se Srebrenica ne brani vikom, nego istinom.
Ne riječima mržnje – nego djelima dostojanstva.

Zukorlić nije negirao genocid.
Negirali su ga oni koji su njegovo ime pokušali uvući u laž.
Negirali su ga oni koji su od bola napravili političku platformu.
Negirali su ga oni koji bi radije vidjeli razjedinjen narod nego složan Sandžak.

Zato iz srca Sandžaka dolazi poruka koja ne traži odobrenje, ali traži poštovanje:
Dosta laži. Dosta manipulacija.
Srebrenica nije oružje za razdor.
Ona je zavjet za istinu, jedinstvo i čast.