Raspad Sovjetskog Saveza nije bio baš miroljubiv i prijateljski, ali je imao daleko bolji scenarij od jugoslavenskog. Međutim, stvari su počele znatno da se zatežu i natežu nakon Evropskog prvenstva u fudbalu 2012. koje je održano u Poljskoj i Ukrajini. Dakle, i Ukrajini. A nakon njega i Zimske olimpijske igre u Rusiji- u Sočiju 2014. Iste godine izbio je rat u dijelovima Ukrajine sa većinskim ruskim stanovništvom. Šest godina ranije, u Moskvi je odigrano finale Lige prvaka između Čelzija i Mančestera. A četiri godine nakon zimske Olimpijade (2018.), u Kijevu odigrano je finale Lige prvaka između Reala i Liverpula. A te iste 2018. održano je i Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Ruskoj Federaciji.
Teško je zamisliti i očekivati da će se u ovim dvjema državama- zemljama ikada više održati Olimpijada, Mundijal ili Euro. Ili bar u narednih 30 godina. Teško je pomisliti da su olimpijade, eura i mundijali povezani sa geopolitičkim igrama i igrankama (ili predigrama) tj. konkretno sa ratovima, ali sumnja nije samo paranoična, „teorijsko- zavjernička“ ili skeptična kategorija nego i znanstvena i istraživačka. Ovdje se u prvom redu misli na pomenute dvije olimpijade osamdesetih godina prošlog stoljeća u socijalističkim državama u vrijeme HR, ali i na pomenuti Euro 2012 i Zimske olimpijske igre 2014. Geopolitička ratna igranka je aktivna zadnje četiri i po godine u Ukrajini, a povremeno dođe i u Rusiju. Ruskoj Federaciji je zbog toga veći dio Svijeta uveo ekonomske sankcije, a sankcionisani i svi ruski sportski kolektivi i sportisti. Za razliku od države Izrael koja ima podršku Zapada u vršenju agresije.

Od 2010., pa do 2018.- svjetska fudbalska prvenstva su održana u nekim zemljama organizacije BRICS (koju čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička republika) tj. konkretno u Južnoj Africi 2010., u Brazilu 2014. i u Rusiji 2018. Mundijali nisu još održani u Kini i Indiji, ali vrlo je moguće da će se to dogoditi u narednih 16 godina ako ne bude globalnih ratnih olimpijada i mundijala kao što je to bio slučaj 1940. kada nisu održane pomenute olimpijade u Japanu, ali ni Svjetsko prvenstvo 1942. za koje su se pojedinačno kandidirali Brazil i pogađate- Njemačka.
P.S. Zadnje olimpijske igre (ljetne) prije izbijanja Prvog svjetskog rata, održane su u Stokholmu 1912. god., dok su one koje su trebale biti održane 1916., odgođene naravno zbog PSR, a organizacija je trebala biti- pogađate, u Berlinu.

Po pitanju evropskih nogometnih prvenstava u doba HR (eura 1960.-1988.), od socijalističkih zemalja, samo je dakle, nesvrstana SFR Jugoslavija bila jedared domaćin 1976. god. Također, bila je dvaput finalist, ali je oba puta izgubila: prvi put od SSSR-a 1960., a drugi put od Italije 1968. god. Čehoslovačka je bila jednom prvak Evrope, u Jugoslaviji, a Sovjetski Savez je također jednom bio prvak i to je osvojio prvo Evropsko nogometno prvenstvo 1960. u Francuskoj- pobjeda protiv SFRJ. A izgubio je čak tri finala: 1964., 1972. i 1988. Za tih 28 godina, niko nije imao dvije osvojene titule: Španija, Italija, Zapadna Njemačka, Francuska, Nizozemska, Čehoslovačka i Sovjetski Savez imali su po jednu titulu. Da kojim slučajem, Sovjetski Savez nije izgubio baš tri finala i da je SFRJ osvojila bar jednu zlatnu medalju, „hladnoratovska“ statistika eura bi bila na strani socijalističkih i nekapitalističkih (inferiornih) država tj. njihovih fudbalskih reprezentacija. Nakon 1989., niti jedna selekcija iz ex socijalističkog svijeta nije postala prvak Evrope. Najbliža tome je bila je Češka republika 1996., ali je pred sami kraj primila gol od Njemačke, a kasnije izgubila u produžecima.

Po pitanju svjetskih fudbalskih prvenstava u doba HR (mundijali 1950.-1990.), od socijalističkih zemalja niti jedna nije bila domaćin mundijala. Također niti jedna nije ni postala svjetski prvak. To se nije desilo ni prije, a ni poslije Hladnog rata. Ubjedljivo najbliža tome je bila Hrvatska na pomenutom Mundijalu u Rusiji 2018., kada je došla do finala. Ali također i Čehoslovačka 1934. i Mađarska 1938., obje su bile druge. Kraljevina Jugoslavija je bila četvrta na čuvenom prvom Mundijalu u Urugvaju 1930. Socijalistička Mađarska je na Mundijalu u Švici 1954. bila druga iako je tada bila favorit protiv Njemačke. Šteta velika, mora se priznati. Čehoslovačka je isto tako bila druga na Mundijalu u Čileu 1962. kada je izgubila od Brazila, a nesvrstana SFR Jugoslavija je bila četvrta jer je izgubila za treće mjesto od domaćina. SSSR je na Mundijalu 1966. u Engleskoj bio četvrti, a Poljska na Mundijalu u Njemačkoj 1974. bila je treća. Isto tako, Poljska je na Mundijalu u Španiji 1982. osvojila bronzu. Nakon rušenja Berlinskog zida, Hrvatska je osvojila 1998. na Mundijalu u Francuskoj bronzu i već pomenuto srebro u Rusiji 2018., ali i bronzu u Kataru 2022., dok je Bugarska na prvenstvu u SAD 1994. osvojila četvrto mjesto. Nakon „BRICS- mundijala“ tj. mundijala u Južnoj Africi, Brazilu i Rusiji, godine 2022., Mundijal je prvi put došao i na Bliski istok, u arapski naftni („crni“) svijet. A nakon Katara, ponovo je došao- „vratio se“ u SAD (sa Meksikom i Kanadom ovaj put), tamo gdje je bio prvi put nakon pada Berlinskog zida i raspada socijalizma odnosno nakon uspostave novog svijeta i poretka.

Na osnovu rečenih statističkih spoznaja, može se donijeti zaključak da se nekapitalistički socijalistički Istok bar u sportskom smislu, ipak dobro držao. Dakako, u odnosu na demokratski, kapitalistički i razvijeni Zapad. Jer, Zapad je bio znatno napredniji, bogatiji, demokratičniji, otvoreniji i uređeniji, pa je stoga i sport bio na puno višem nivou i organizacijski i finansijski u odnosu na nerazvijeni, neperspektivni i zatvoreni Istok.
Međutim, pomenuti uspjesi i sportska ostvarenja i postignuća glede npr. klupskog i reprezentativnog rukometa, a naročito reprezentativne košarke (ali dakako i klupske), pa u određenom specifičnom smislu i reprezentativnog fudbala na tadašnjem hladnoratovskom evropsku tlu, upućuju na zaključak da je taj siromašni, nerazvijeni i nedemokratski Istok vrlo dobro parirao superiornom Zapadu. Ako nije mogao u uređenju države i društva (politike), ekonomije- proizvodnje, izvoza i profita da bude ravnopravan, onda je to (siromašni Istok) nadoknađivao kroz sportska nadmetanja. U toj borbi sa bogatim kapitalističkim Zapadom, Istok je bio David, a Zapad- Golijat. U toj hladnoratovskoj eri, izgleda da boj nije bilo oružje nego srce u junaka. Odnosno, novac i ulaganja nisu ipak bili presudni jer da jesu, tog Istoka ne bi bilo ni na sportskoj mapi, a kamoli na tronovima- u medaljama i peharima.


A onda se taj nepravedni i neravnopravni bipolarni svijet u kojem je siromašni, represivni i depresivni Istok uspješno parirao bogatom, demokratskom, progresivnom i perspektivnom Zapadu, propao- raspao se. Promijenio se. U tom nekadašnjem socijalističkom svijetu sada je mnogo više slobode, ali i novca u sportu. Međutim, sportski klubovi- kolektivi i nacionalne reprezentacije su na sportskim planetarnim marginama. Ima naravno izuzetaka, ali oni su incident, a ne kontinuitet.

Nastavit će se.