Petak, jedanaest sati, smrznuti obrazi i kesa u istoj takvoj, smrznutoj, ruci, u tom trenutku od presudnog su značaja za, ne tako dragi, ulazak u najveći nam šoping centar u gradu, ali i shvatanje suštine cijele ove priče. Kao i slike kojoj sam svjedočila. Po ko zna koji put u životu.

Zna moja mama da ja i nisam ljubitelj obilaska takvih mjesta, a još manje određenih radnji, ali hlače se vratiti moraju, jer kaže iste joj ne odgovaraju. Uredu. Kažem, sredit ću ja to za tebe, jer radni je dan, pri tome još je i rano, pa ja još i kao voljna ulazim u objekat, nadajući se da ću što prije zadatak, uspješno, izvršiti. Ali, zar je nešto tako obično moguće završiti i tako jednostavno? Uvjerih se ja, opet, da nije.

Ulazim u radnju i imam šta da vidim. Kolona ljudi do vrata, i onih koji plaćaju, ali i onih koji vraćaju. Jer naravno da nećemo formirati dva reda i tako svima olakšati posao. Ma i zašto bi, kada svi, hvala Bogu, imaju dvije ruke, pa mnogi mogu istovremeno i da kupe, ali i da vrate. Zato što je "last chance" i zato što baš ona majica, možda, više nikada neće biti u ponudi. A, još je i snižena ... pa stvarno bi to bila grehota propustiti. Jer jednom se živi, trebat će.

Nego, udahnem, izdahnem i priključim se masi koja čeka da bude ljubazno uslužena, ako je to uopće više i moguće, jer valja opslužiti sve nas. Svaki dan, cijeli dan.

I kao i uvijek, posmatram okruženje i ljude oko sebe. Po ko zna koji put, isto gledam, i svaki put sve dublje i sve više razočarana, ljuta, tužna, ali i zaintrigirana. Činjenicom da je konzumerizam u ljudima, u dušama, toliko preuzeo ulogu, najprije vrednovanja, a potom i rasuđivanja i odlučivanja, da se više nijedna granica ne postavlja. Da je mjera za kupovinu i robovanje materijalizmu otišla do u beskonačnost. Kao da su sa nama, ljudima, takvi pojmovi sklopili pakt "dok nas smrt ne rastavi". Jer finansije neće sigurno. Za to se mora raditi, zaraditi i izdvojiti. Logičan slijed življenja.

Da se odmah razumijemo, ja sam neko ko zaista voli i modu i cijeli taj fashion svijet, ali volim to na neki svoj način, živim to u smjeru koji vodi samo ka onome što meni pričinjava zadovoljstvo, i gdje se osjećam svojom. Jer ja stvarno mislim da je i moda itekako način izražaja. Kreativnosti. Ali i umjerenosti. I zauvijek ću živjeti onu 'manje je više'. Ali nama je i ovo postalo mjerilo vrijednosti. I pitam se kako je to moguće, kako smo uspjeli doći i do toga da na nešto, što je trebalo biti nekome način izražavanja, nekome polje kreativnosti, a nekome opet samo sastavni dio života, stavimo takvu etiketu? Moda i šoping postadoše sinonim za nekontrolisanu kupovinu, ali i mjera za kvalitetu, vrijednost, popularnost, moć. Duše i karaktera. Ličnosti. Moda i šoping postadoše sve, samo ne ostadoše ono što im je prvobitno bila jedina i glavna uloga.

Nego, slika iz radnje ... stvari po podu, ljudi kao razjareni letaju od police do police, pomno posmatrajući sve što na sebi ima crvenu etiketu i oznaku -%, stavljajući i sebe i potrebe u drugi plan. Jer oni nisu prisutni, oni nisu, u tom trenutku, svoji. Jer nije teško ocijeniti kada neko nešto traži ciljano, zbog potrebe, a kada neko, u ludilu, u obzir uzima nešto samo zbog papira koji jedna krpa nosi na sebi. Budući da to stvarno na kraju i jesu samo krpe. Koje je neko teškom mukom krojio za dnevnicu, a koje mi gazimo jer nam krče prolaz do uspjeha. Što više u košarici, veći je i uspjeh.

U međuvremenu, dvije djevojke se raspravljaju oko sakoa, jer samo je jedan M, a njih su, zamislite, dvije. I tako posmatram ludilo, bunilo, i sve samo ne trezvenost i racionalnost. Gledam poistovjećivanje ljudskih vrijednosti sa posjedovanjem. Robe. Osjećam iluziju sreće i statusa, opčinjenosti provjeravanjem i na aplikaciji, jer možda veličina ima, makar, online. Hm, pa možda je naša sreća stvarno na dohvat ruke. Jedan app, jedan klik i dobijemo i sretno srce i nasmijalno lice.

A, u svemu tome, zadovoljstvo ... odnosno, ona uloga mode koju sam maloprije spomenula, bez traga. Stvarnog zadovoljstva nigdje, samo blijeda lica koja vode unutrašnje borbe. Neko one finansijske prirode, neko one u utrci sa vremenom, jer kolona ljudi je sve veća, a vremena sve manje, zato što život čeka iza vrata objekta koji je postao oaza svega, samo ne ispunjenosti i uživanja. A, umjetna potreba, kao i obećana sreća zbog posjedovanja, je sve veća.

I onda se pitam, je li iko od svih ovih ljudi, pa evo od svih nas, svjestan da nam nekontrolisana kupovina, ali i lažni marketing koji se krije iza svega ovoga ne mogu donijeti niti sreću niti bitnu ulogu u društvu? Je li se iko od nas zapita da možda bezgraničnim konzumerizmom popunjavamo određene nesigurnosti i praznine koje osjećamo, ali i tražimo način da pobjegnemo od sebe, a nekome drugom skrenemo pažnju, u nadi da će nam i to donijeti neki uspjeh i društveni status?

Jedino što znam jeste da nam planeta Zemlja nije i nikada neće biti zahvalna za ovo. I da nam kao bumerang vraća, iz mjeseca u mjesec, ovakav način ophođenja prema njoj. Da gomilanjem onoga što već imamo, isto ili tome slično, zapravo gomilamo samo nered u sebi i okolo sebe, jer fokusirajući se na ono materijalno, mi zapravo zaboravljamo na ono najbitnije, istinske potrebe, odnose i stvari koje nisu opipljive, a koje nam ne donose ni nervozu ni nesigurnosti, već pripadanje i dijeljenje. Emocija, radosti i ljubavi. Momenata. Onih u kojima niste okovani zagušljivim prostorom, nervoznim ljudima i potrošnim robama.

I, ne, ne mislim da sebi ponekad ne treba priuštiti zadovoljstvo kupovine, ali mislim da konačno trebamo raditi, živjeti, kupovati samo ono što nam zaista i treba. A, ne ono što je lahko uhvatljivo, jeftino, pristupačno i već mnogo puta viđeno. I sigurna sam da smo već dovoljno pametni i savjesni pa da možemo zapravo slušati isključivo sebe i slijediti samo svoje potrebe. One koje samo to i jesu. Potrebe.

Fenomenom sve luđih kupovina, sve više vezujemo svoju vrijednost uz materijalno, postajući žrtve životnog ciklusa proizvodnja-potrošnja, zanemarujući svoju kreativnost, želju, ali i ukus. Stil. Onaj koji dolikuje našem karakteru, našoj ličnosti i koji, na određeni način, i govori nešto o nama.

Zato, nakon što sam predala hlače, osim praznih ruku, iz objekta sam ponijela i glavobolju ali i zabrinutost. Jer manija koja vlada zbog nečega što upotrebom gubi i na kvaliteti, ali i vrijednosti, tema je koja bi se mogla pronaći u našem svakodnevnom radu "kako do najbolje, najzdravije, ali i umjerene verzije sebe?".