Zvuči jednostavno. Kao lijepa misao koju pročitaš usput, nasmiješiš se i nastaviš dalje. Ali kada malo zastaneš, shvatiš da se iza tih nekoliko riječi krije mnogo veća istina.

Ljeto zaista traje samo 93 dana.

Devedeset tri izlaska sunca. Devedeset tri prilike da nekome kažeš da ga voliš. Devedeset tri dana da oprostiš, da nazoveš prijatelja kojeg dugo nisi čuo, da sjedneš sa roditeljima na kafu bez žurbe, da provedeš vrijeme sa svojom djecom dok još žele da ti pričaju sve svoje tajne.

A mi se često ponašamo kao da imamo beskonačno vremena.

Odlažemo sreću za ponedjeljak. Za sljedeći mjesec. Za godišnji odmor. Za vrijeme kada budemo imali više novca, manje obaveza ili manje briga. Kao da je život neka velika generalna proba, a ne predstava koja traje upravo sada.

Koliko smo samo ljeta propustili čekajući pravi trenutak?

Koliko puta smo ostali kod kuće umjesto da odemo na izlet? Koliko puta nismo poslali poruku nekome ko nam nedostaje? Koliko puta smo štedjeli osmijehe, zagrljaje i lijepe riječi kao da će nam ih neko jednog dana obračunavati?

Sreća rijetko dolazi u velikim pakovanjima. Ona se krije u malim stvarima koje često ni ne primjećujemo.

U mirisu pokošene trave.
U lubenici rashlađenoj u frižideru.
U dječijem smijehu koji odzvanja dvorištem.
U razgovoru koji se otegne do ponoći.
U poruci koja stigne baš onda kada ti treba.
U nečijem „Kako si?“ koje nije postavljeno reda radi.

Možda je upravo to smisao ovih 93 dana. Ne da promijenimo cijeli život, nego da se podsjetimo kako se živi.

Da usporimo.
Da gledamo ljude u oči.
Da manje brojimo probleme, a više trenutke.

Jer kada prođe ljeto, nećemo pamtiti koliko smo računa platili, koliko smo sati radili ili koliko smo puta očistili kuću. Pamtićemo osjećaje. Ljude. Smijeh. One dane kada smo bili istinski prisutni.

Zato, ako ljeto ima samo 93 dana, nemoj ih potrošiti čekajući.

Nazovi.
Oprosti.
Zagrli.
Putuj.
Voli.
I zasijaj.

Jer možda sreća nije nešto što nas čeka na kraju puta.

Možda je sreća upravo ovih 93 dana koja su nam data da ih ne propustimo. ❤️