Ovo je vrijeme u kojem je svaka emocija javni događaj. Niko više ne pati u četiri zida. To je zastarjelo. Danas se tuga objavljuje, razočaranje dijeli u grupnim razgovorima, a ljubavni brodolomi analiziraju kao sjednice kriznog štaba.

I obavezno postoje "najbolje drugarice". Tri, pet ili deset njih. Sve znaju. Sve su čule. Sve su već presudile. Jedna će reći da je on narcis. Druga da je manipulator. Treća će predložiti osvetu. Četvrta će već spremati objavu sa stihovima o izdaji.

Problem? Niko nije ni pokušao riješiti.

Jer, nije važno riješiti problem. Važno je imati publiku.

Postali smo zavisnici od pažnje, a pažnju najlakše dobijaš kada si žrtva. Srećni ljudi su dosadni. Oni ne pune komentare, ne izazivaju sažaljenje i ne skupljaju poruke: "Šta je bilo, dušo?"

Ali drama... e, drama je zlato.

Što je veća tragedija, to je više pregleda. Što je više suza, to je više podrške. Što je više javnog kukanja, to je više ljudi koji će napisati: "Zaslužuješ bolje."

A niko se ne zapita da li možda zaslužujemo i malo više odgovornosti za sopstveni život.

Ne kažem da ne treba razgovarati. Naprotiv. Svakom čovjeku je nekad potrebno rame za plakanje. Ali postoji ogromna razlika između traženja pomoći i traženja publike. Prvo liječi. Drugo stvara zavisnost.

I onda dolazimo do one čuvene rečenice: "Želim vjernost..."

Lijepo zvuči. Samo što ljudi nisu kućni aparati sa garancijom. Nisu ugovori na neodređeno. Nisu ni roboti programirani da ostanu uz nas do posljednjeg dana.

Ljudi griješe. Zaljubljuju se. Odljubljuju. Odu. Vrate se. Nekad izdaju. Nekad razočaraju. Nekad spasu život. Takvi su.

Zato me uvijek nasmije ona rečenica: "Ako želiš vjernost, kupi psa."

Pas će zaista biti vjeran. Dočekaće te mašući repom bez obzira na to jesi li bogat ili si ostao bez posljednjeg novčića. Ne zanima ga marka automobila, broj pratilaca, ni status na društvenim mrežama.

Ali čovjek...

Čovjek ima slobodu da bira.

I baš zato njegova vjernost vrijedi više od svake bezuslovne odanosti. Zato što nije obaveza, nego odluka.

Možda je najveći problem našeg vremena to što od ljudi očekujemo da budu psi, a od sebe da budemo centar njihovog svijeta. Tražimo apsolutnu odanost, a nudimo uslovnu ljubav. Hoćemo iskrenost, ali samo ako nam se sviđa ono što ćemo čuti. Tražimo prijatelje koji će nas razumjeti, ali ne i one koji će nam reći da nismo uvijek u pravu.

Lakše je okupiti vijeće najboljih drugarica nego sjesti sam sa sobom i priznati: "Možda sam i ja negdje pogriješio."

To je razgovor koji nema publiku. Zato ga mnogi izbjegavaju.

Možda ljudi nisu loša investicija. Možda smo samo mi postali loši investitori. Ulažemo u iluzije umjesto u odnose. U očekivanja umjesto u povjerenje. U predstavu umjesto u stvarnost.

A kada se predstava završi i svjetla ugase, ostanemo sami sa svojim dramama, pitajući se zašto više niko ne aplaudira.

Možda zato što život nije pozorište.

A ni prijateljstvo nije publika.