Postoje rečenice koje nas pronađu tek onda kada ostanemo bez onoga što smo mislili da je zauvijek.

Kada majka ode, svijet ne stane, ali utihne. Kao da sve nastavlja dalje, samo bez onog toplog središta oko kojeg se nekada sve vrtjelo. Ostane njen glas u sjećanju, način na koji te zvala, i tišina koja sada ima drugačiju težinu.

Tada shvatiš koliko je istinita misao Rumija: „Rođeni smo od ljubavi; ljubav je naša majka.“

Mati nikada nije bila samo osoba. Bila je način na koji voliš svijet.

Način na koji opraštaš i izdržiš i kada ti se čini da nemaš snage.

Možda je više ne možeš zagrliti, ali njena ljubav nije nestala. Samo se preselila u tebe, u tvoje riječi, u tvoju tišinu, u tvoju snagu.

Svaki put kada nekome pružiš razumijevanje umjesto osude, ona je tu. Svaki put kada sakriješ vlastitu bol da bi zaštitila druge, ona je tu. Svaki put kada ustaneš i nastaviš dalje, iako ti srce zna koliko je teško, ona je tu.

Gubitak majke ne znači da si ostala/o bez ljubavi. To znači da sada nosiš njenu ljubav u sebi, kao najtiši, ali najdublji dokaz da oni koje volimo nikada zaista ne odlaze!