Predmetni naslov odnosi se konkretno na Crnu Goru i Albaniju, dva prva susjeda, kao što je svima dobro poznato. Iako sigurno ima struja koje bi voljele da se ove dvije zemlje ne nalaze toliko blizu jedna drugoj, Božja logika je jasna: staviti crno pored bijelog, jer treba da bude tako. Sviđalo se to nekima ili ne, jin i jang nisu ništa jedno bez drugog.

Sudbina ove dvije zemlje na neki način se krije u njihovim zastavama. Znamo da su obije crvene i obije imaju grb. Po ljudskoj logici, nevolja je upravo u rasporedu tih grbova: crni bi trebalo da je crnogorski, a bijeli (koji nije bijel, ali je bjelji od albanskog) bi trebalo da stoji u komšiluku! Zar to nije savršeno logično?! Međutim, iz priloženog vidimo da je suština ova dva naroda obrnuto srazmjerna bojama njihovih zastava… Mi težimo da svjetlijim bojama uljepšamo svoje tamne strane, dok je jedna od težnji Albanaca, pouzdano – njihova sloboda... Nju traže, između ostalog, i u Crnoj Gori. A zašto baš sloboda? Slobodno tumačenje crnog grba navodi na tezu da im je on asocijacija na neke ropske lance iz kojih hoće da se izvuku. I kome da se obrate nego prvom komšiji, koji, makar tako pjeva – “ne ljubi lance”...

Ako pogledamo stvarnost, vidimo da u Crnoj Gori nema ništa bijelo, to jest – sve je crno, u svakom pogledu – toliko da iz tog crnila treba bježati. Sam naziv države jeziv je do krajnosti, tako da bi dovoljno mudar čovjek zaobišao to područje i bježao od njega glavom bez obzira. Samo zato što ne zna je li crnja ili je gora. U svakom slučaju, zna da je u pitanju neka previše mračna šuma u kojoj bi valjalo da se ne izgubi.
S druge strane, Albanija u svom korijenu krije zoru, svitanje i bjelinu. Zasigurno ni tamo nije sve zlatno, ali isto tako sigurno ima više toga za pohvalu nego kod nas. Ko se upusti u poduhvat nepristrasnog, objektivnog i dubinskog čitanja albanske istorije od najranijih dana, brzo će naići na detalj da je ta zemlja dobila ime po najranijim njenim stanovnicima koji su, navodno, imali bijele kose. Ono što nauka naziva “albino”. To je samo jedan od detalja, a pametnije bi nam bilo da istoriju učimo kroz detalje, ne kroz stereotipe, predrasude i ratna dejstva; možda nam tad konačno istorija postane prava učiteljica života.

Ironija je, dalje, ta da Crna Gora u svojoj himni pjeva o “majskoj zori” – a po svoj prilici, ona sviće još malo južnije! Crnogorci čeznu za tom zorom koja nikako da svane. Nameće se jedan čudan zaključak (koji može biti tačan ili ne, ali Božja istina je iznad ljudske) da su se ove dvije zemlje pri svom nastanku (tj. tektonskom sudaru) toliko jako udarile da su im se simboli pobrkali… I opet, jin i jang su dokaz tome. Kao i državna imena.

Ulaziti u mentalitetska pitanja duže od jedne rečenice čini mi se bespredmetnim; ipak, po onome što sam do sad vidjela i upoznala, rekla bih da iz komšija isijava neko sunce… Besa je za njih svetinja i ispuniće je čak i u svojoj introvertnosti. Kad se bolje pogleda, besa je suštinsko pitanje povjerenja u neku osobu. Priznajem da mi je njihov mentalitet potpuna enigma, ali primjećujem u njemu tu crtu introvertnosti, koja mi se lično mnogo dopada.

Mi smo, za razliku od njih, „veliki junaci“, i to pokazujemo vrlo ekstrovertno. Ipak, kad dođe do trenutka da treba obećanje ispuniti, junaštvo obično nestane. Postanemo introvertni. I tako, ispadne da je veći junak onaj ko pristupa junaštvu kao introvert.

Nego, dosta o razmatranju Albanije i Crne Gore… Na svijetu ima sigurno još zemalja sa čudesnim imenima punim značenja. Meni zasada padaju na pamet Zimbabve, Burkina Faso i Novi Zeland. Pa kad ih obiđem, pisaću i o njima. Ali mi je duhovno putovanje uvijek draže i bitnije, jer to je ono što treba da ostane nakon posjete drugoj zemlji, a po mogućnosti da se prebaci i u svoju. U duhovno spada i suština, koja se čitava krije u državnom imenu.