Ove godine navršava se šest godina od našeg zajedničkog albuma „2020“ i putovanja u Los Angeles. Gledajući stare snimke i fotke, vraća se onaj topli osjećaj nostalgije, ali i sjećanje na pritisak i stres. Također, čovjeku postane jasno koliko je ostario za tih šest godina i da se, nažalost, za stomak zalijepila koja kila viška.

Fascinantno je kako Amerika ima moć da učini da se trenutno osjećaš kao kod kuće. Čim napustiš aerodrom i počneš razgledati kroz prozor auta, imaš osjećaj da si ovdje već bio i da tu pripadaš. Isti osjećaj, čak i intenzivnije, doživio sam kada sam prvi put došao u New York. Američka pop kultura, filmovi i muzika imaju toliki uticaj na naše živote da toga postanemo svjesni tek kada posjetimo tu državu. Meni New York, naravno, igra još veću ulogu jer je to grad iz kojeg je potekla kultura i umjetnost koju toliko cijenim.

Pamtim scenu kada smo se vozili kroz Brooklyn i kada sam našeg menadžera Nečka zamolio da stane kako bih se uslikao pored grafita. Duž ulice se prostirao ogromni zid s prelijepim radovima, no ja sam se slikao pored prljavog throw up-a od Cope-a. Nečko nas je zbunjeno pogledao i upitao: „Pa što se ne slikaš ispred ovog zida, puno su ljepši radovi?“ „Ma, meni je ovo bolje...“, odgovorio sam, ne očekujući da razumije.

Isti taj osjećaj povratka kući osjetio sam vozeći se ulicama Van Nuysa. One lijepe kućice s travnjakom i dvorištem bez ograde zaista su takve – ništa nisu slagali u filmovima. Venice Beach je pun skejtera, surfera, sportista i prelijepih djevojaka. Tu je i ona teretana na otvorenom gdje je trenirao Arnold Schwarzenegger. Sunce sija, pješčana plaža, ljudi šetaju s kafom u papirnatim čašama i uživaju u životu. Na plaži su i izdignute kućice za spasioce, baš kao u seriji „Baywatch“. Tu je i prelijepi skate-park ispod palmi i mladi, nasmijani klinci koje sam ljubomorno posmatrao misleći: „Gdje je ovo bilo kad sam ja bio klinac...“ Malo niže je košarkaško igralište gdje je sniman film „White Men Can't Jump“ s Wesleyjem Snipesom i Woodyjem Harrelsonom, koji sam gledao kao dječak. Vozeći se tim ulicama, čovjek se stvarno osjeća kao u spotu 2Paca i na trenutak se zapita: „Jesam li stvarno ovdje?“

Prvu noć smo posjetili legendarni Hollywood Boulevard i tu po prvi put vidjeli drugu stranu Amerike. Odjednom su nestali turisti koji se slikaju ispred zvijezda s poznatim imenima i statiste u kostimima Darth Vadera, Spider-Mana, Batmana i Supermana zamijenila su neka druga lica. Na ulici su se pojavili prosjaci, ovisnici i beskućnici. Grad anđela je s mrakom postao dom demona. Konstantna dobacivanja i provokacije bude instinkt koji se oglašava kao alarm i govori ti da bi trebao brzo napustiti lokaciju. To je onaj osjećaj koji smo svi doživjeli kada bismo ušetali u nepoznatu mahalu i vidjeli ekipu ispred haustora kako nas agresivno posmatra. Za ljude koji nisu navikli na takve situacije, šetnja poznatom holivudskom ulicom mogla bi biti traumatična.

Ono što također nije zamaskirano u filmovima jeste činjenica kako te jedno pogrešno skretanje može dovesti u opasnu situaciju. U jednom trenutku šetate prelijepim Downtownom, a već na sljedećoj raskrsnici osjetite naglu promjenu atmosfere. Bukvalno jedan trotoar dijeli bogati dio grada od siromašnog geta. Odjednom vidiš grafite po zidovima, čuješ glasnu muziku iz kuća i auta, vidiš beskućnike koji spavaju u šatorima i ponovo čuješ poznato dobacivanje. Ta promjena je toliko nagla da je u početku i ne registruješ.

Gledajući mapu na mobitelu, odlučio sam krenuti prečicom do našeg auta na parkingu. To je značilo prolazak kroz usku ulicu koju u filmovima zovu „alley“. To je ona ulica s kontejnerima i napuštenim vozilima, gdje sretneš radnika iz restorana kako puši na pauzi. Krenuo sam jednom takvom ulicom ne sluteći ništa, a onda u ćošku ugledao čovjeka s kaišem oko ruke kako sebi ubrizgava injekciju. Brzo sam skrenuo pogled i u prvom trenutku pomislio: „Jadni šećeraš, ubrizgava insulin.“ Nakon par koraka sam naglo prasnuo u smijeh i izgovorio: „Kakav insulin, debilu, lik se drogira...“ Valjda čovjek u prvi mah želi racionalizirati situaciju i traži logična objašnjenja. Ali onda shvatiš da si takve scene gledao u filmovima, da si bio naivan i da taj čovjek vjerovatno nije dijabetičar.

Gledajući danas video-reportaže o Skid Rowu, prisjetio sam se svoje šetnje i osjetio tugu vidjevši da je situacija, nažalost, postala još gora. Los Angeles nije za naivne i nevine. S jedne strane su luksuzna auta, izkvarcane i operisane gospođe sa skupim nakitom, prelijepe palme, plaže i suši restorani u kojima sjede likovi u skupim odijelima. S druge strane vidimo „iskrivljene“ ovisnike koji liče na zombije, beskućnike i propale živote. Svi su oni u tom idiličnom životu negdje pogrešno skrenuli i završili na pogrešnoj strani ulice.