Kur’an koji je 2. maja 2019. prodan na aukciji u londonskom Christie’su za 3.724.750 funti spada u onu vrlo usku grupu islamskih rukopisa iz kasnog 15. stoljeća u kojima se jasno vidi susret kineske materijalne tradicije, timuridskog i mamelučkog ukusa i zrele islamske kaligrafije. Rukopis je precizno datiran. U kolofonu stoji 21. džumada el ula 894. godine po hidžri, što odgovara 30. aprilu 1489. godine. U iluminiranom posvetnom polju piše da je rukopis napisan za memlučkog sultana el Ašrafa Kajtbeja koji je vladao od 1468. do 1496. godine. Kao pisar se potpisuje Tanam el Nedžmi el Maliki el Ašrafi. To je rijetka situacija u kojoj znamo dan, znamo naručioca i znamo pisara.

Papir i izgled

Najviše pažnje privukao je papir. Svaki od više od pet stotina listova obojen je u jednu od nekoliko snažnih boja. Pojavljuju se tamnoplava, tirkizna, ružičasta, ljubičasta, žuta i zelena podloga. Papir je prožet olovnim bjelilom, pa površina izgleda mekano i glatko. Na pojedinim listovima vidljiv je zlatni posip i sitni motivi biljaka i građevina kineskog tipa. U literaturi se ovakav papir dovodi u vezu sa kineskim radionicama u Shaohsingu u vrijeme dinastije Ming. U islamski svijet takav papir je dolazio kao dar u okviru diplomatskih misija između kineskog dvora i timuridskog kruga početkom 15. stoljeća. Sheila Blair, Rachel Schmitz i David Roxburgh u svojim radovima bilježe da je broj sačuvanih rukopisa na ovakvom papiru vrlo mali i da su najpoznatiji primjerci danas u Istanbulu, Detroitu i u nekoliko privatnih kolekcija. Zato je i ovaj mushaf odmah prepoznat kao dio iste tradicije.

(izvor: Christie's)

Tekst je ispisan velikim i sigurnim naskhom. Naslovi sura i razdjelne trake izvedeni su u bijelom i zlatnom thuluthu. Uvodne dvostruke stranice potpuno su iluminirane zlatom na tamnoj podlozi i imaju jasno uokvireno centralno polje za tekst. Na nekoliko mjesta se vidi da ukras kineskog porijekla ne prati smjer teksta. To znači da je pisar svjesno dao prednost kur’anskom tekstu i da je bogato obojeni i pozlaćeni papir tretirao kao pozadinu. To je postupak koji odgovara dvorskom ukusu druge polovine 15. stoljeća. Rukopis je formalno vrlo discipliniran. Svaka stranica je pažljivo izbalansirana, te ornament nije preuzeo ulogu teksta.

Kulturni okvir i radionica

Ovaj rukopis pokazuje kako je u to vrijeme funkcionisala Allahova knjiga na najvišem nivou. Papir potiče iz Kine. Tehnika bojenja i prožimanja olovnim bjelilom nije u potpunosti objašnjena. Schmitz u studiji o kineskom papiru iz 1992. kaže da se u muzejima danas vidi samo gotov list i da se redoslijed postupaka može samo pretpostavljati. Dekor koji vidimo na marginama isti je tip motiva koji se javlja na kineskim tkaninama i porcelanu iz 15. stoljeća, što je kod Krahl-a opisano za Ming keramiku. Raspored stranice, odnos teksta i margine i rad s kalupom u ukrasu odgovaraju perzijsko timuridskoj radioničkoj praksi koju opisuju Qazi Ahmad i Sadiqi Beg. Kaligrafija je u potpunosti u arapskoj tradiciji naskha i thulutha kakva je bila standardizirana do kraja mamelučkog razdoblja. Naručilac je memlučki sultan. Pisar je malikijski i potpisuje se punim titulom. Na jednom predmetu su vidljive četiri tradicije. To je razlog zašto se u katalogu koristi formulacija da rukopis svjedoči o kulturnoj i diplomatskoj razmjeni između timuridskog i mamelučkog prostora s jedne i dinastije Ming s druge strane.

(izvor: Christie's)

Sličnih rukopisa je malo. Roxburgh u knjizi o perzijskom albumu navodi da je prije ovoga bilo

poznato šest rukopisa, jedan sufijski traktat i četiri mushafa na ovakvom papiru. U Turskom i islamskom muzeju u Istanbulu čuva se primjerak za koji se smatra da je nastao u razdoblju između 1405. i 1447. godine. U Detroitu je jedan kompletan mushaf. Sotheby’s je 1995. prodao jedan rukopis iz iste grupe. Christie’s je u aprilu i oktobru 2008. prodao ukupno 56 razdvojenih folija iz rukopisa istog tipa. Time se može uspostaviti linija i ovaj primjerak iz 2019. uredno smjestiti u nju.

Pitanje porijekla

Kod ovog rukopisa postoji jedna otvorena tačka. U javnom opisu aukcijske kuće stoji samo podatak da je rukopis u Londonu kupio otac sadašnjeg prodavatelja osamdesetih godina 20. stoljeća. Raniji tragovi vlasništva nisu objavljeni. U stručnim tekstovima koji su se pojavili poslije aukcije navedeno je da je to slabost cijelog slučaja. Za rukopise koji po papiru, iluminaciji i kaligrafiji očito pripadaju maloj i prepoznatljivoj grupi timuridsko-kineskih kodeksa važno je znati da li su ikada bili dio veće cjeline i kada su je napustili. U proteklim godinama nekoliko je islamskih i antičkih predmeta moralo biti povučeno iz prodaje jer je naknadno utvrđeno nedovoljno jasno porijeklo. Zato se i ovdje poziva na standarde koje postavljaju Haška konvencija iz 1954. i Unescova konvencija iz 1970. o transparentnosti u prometu kulturnih dobara. U muzejskoj praksi posljednjih desetljeća jasno porijeklo podiže i cijenu i ugled predmeta. Sotheby’s je to testirao modelom takozvane transparentne titule. Isto se u svojim pravilima obavezala poštovati i Gettyjeva fondacija nakon vlastitih iskustava s nabavkama.

Za nas koji ovo čitamo iz bosanskohercegovačkog konteksta važna su dva zaključna sloja. Prvi je estetski. Ovaj mushaf pokazuje koliko je Allahova knjiga u 15. stoljeću mogla biti raskošna i koliko je bila otvorena prema materijalu koji je dolazio izdaleka. Drugi je istraživački. S obzirom na to da se u našim fondovima čuvaju mamelučki i osmanski rukopisi koji su također nastajali u dvorskim radionicama, ovakav predmet je dobar podsjetnik koliko je važno da se o porijeklu govori jasno i da se zabilježi svaka dostupna informacija. Ovo je rukopis koji treba opisati sada dok je još cjelovit, jer iskustvo prodaje pojedinačnih folija 2008. pokazuje da se ovakve rijetkosti vrlo brzo raslože i da poslije toga arhivska rekonstrukcija postaje teža.

Izvori

1. Christie’s, Art of the Islamic and Indian Worlds, London, 2. maj 2019, kataloški opis mushafa na kineskom papiru.
2. Sheila S. Blair, Islamic Calligraphy, Edinburgh 2000.
3. Rachel Schmitz, “Chinese Paper in Islamic Manuscripts”, 1992.
4. David J. Roxburgh, The Persian Album 1400–1600. From Dispersal to Collection, Washington 2005, posebno kat. 178 i str. 421.
5. UNESCO, Convention on the Means of Prohibiting and Preventing the Illicit Import, Export and Transfer of Ownership of Cultural Property, 1970.

Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, Haag 1954.