...zar je vrijednost čovjeka određena veličinom kuće, markom automobila...
Ne mogu razumjeti zašto neki ljudi od najranijeg djetinjstva uče svoju djecu da gledaju ko koliko ima. Kao da je vrijednost čovjeka određena veličinom kuće, markom automobila ili stanjem na bankovnom računu.
Djeca se ne rađaju s potrebom da dijele ljude na bogate i siromašne. Ona uče ono što vide i čuju od odraslih. Ukoliko ih učimo da prvo primijete nečije materijalno stanje, odgajamo generacije koje će ljude procjenjivati po onome što posjeduju, umjesto po onome što nose u sebi.
Život nas uvijek iznova podsjeti da se pravo bogatstvo ne može kupiti. Dobrota, poštenje, empatija, obraz, iskren osmijeh i pružena ruka nemaju cijenu. To su vrijednosti koje ostaju i onda kada nestane sve ono materijalno.
Ne ostavljamo djeci najveće nasljedstvo kroz ono što ćemo im kupiti, nego kroz ono čemu ćemo ih naučiti. Kako da poštuju svakog čovjeka, da ne zavide, da ne omalovažavaju i da nikada ne mjere nečiju vrijednost novcem.
Na kraju, nije važno koliko neko ima. Važno je koliko je čovjek. To je jedino bogatstvo koje vrijeme ne može oduzeti.
