Kada se porodica ujedini protiv jedne osobe, to ne mora značiti da je pronašla problem. Ponekad je samo pronašla nekoga ko će ga nositi.
Šta ako porodica, potpuno nesvjesno, treba nekoga ko će ponijeti teret napetosti koju njeni članovi ne znaju ili ne žele riješiti među sobom? Upravo tim pitanjem bavio se američki psihijatar Murray Bowen, osnivač Bowenove teorije porodičnih sistema. Za razliku od pristupa koji čovjeka posmatraju kao izolovanog pojedinca, Bowen je smatrao da se nijedan član porodice ne može razumjeti odvojeno od odnosa u kojima živi. Prema njegovom shvatanju, porodica nije skup pojedinaca, već emocionalni sistem u kojem ponašanje jednog člana, prije ili kasnije, utiče na sve ostale. Jedan od ključnih pojmova njegove teorije jeste triangulacija. Triangulacija nastaje kada dvije osobe više ne mogu nositi napetost u svom međusobnom odnosu pa, svjesno ili nesvjesno, u njega uključe treću osobu.
Na prvi pogled izgleda kao da je upravo ta treća osoba uzrok sukoba. Ali vrlo često nije. Ona postaje mjesto na koje se odlažu tuđe frustracije, ljutnja i neriješeni konflikti. Drugim riječima, postaje problem, iako problem često nije. Bowen je smatrao da je emocionalni trougao osnovni obrazac kroz koji se napetost prenosi i održava unutar porodice.

Zašto je ovo važno?
Zato što se ovaj obrazac ne događa samo u porodicama. Vidimo ga među partnerima, braćom i sestrama, prijateljima, kolegama, pa čak i u politici... Dvoje ljudi koji se godinama ne podnose mogu se iznenada ujediniti protiv treće osobe. Ne zato što su riješili svoje sukobe, nego zato što im zajednički protivnik privremeno smanjuje međusobnu napetost.

Zašto nastaje triangulacija?
Bowen je smatrao da triangulacija nastaje onda kada odnos između dvije osobe postane toliko opterećen neriješenim emocijama i sukobima da sistem više ne može podnijeti napetost. Umjesto da se suoče s onim što je zaista narušilo njihov odnos, mnogo je lakše pronaći nekoga na koga će se prebaciti sav teret. Tada se više ne postavlja pitanje:"Šta nije u redu između nas?", nego: "Šta nije u redu s njim?" ili "Šta nije u redu s njom?" I upravo tu nastaje triangulacija.
Problem nije riješen. Samo je premješten. Jedna osoba postaje nosilac tuđih konflikata, emocionalni ventil kroz koji ostatak sistema izbacuje vlastitu napetost. Dok se svi bave njom, pravi problem ostaje netaknut. To je razlog zašto se isti obrasci iznova ponavljaju, samo se mijenja osoba koja će ih nositi.

Zašto se ljudi koji se međusobno ne podnose odjednom udruže?
Jedna od najzanimljivijih stvari koju je Bowen primijetio jeste da zajednički neprijatelj često spaja ljude koje ništa drugo ne može spojiti. Ljudi koji se do jučer nisu mogli pogledati u oči, odjednom postanu saveznici. Ne zato što su oprostili jedni drugima. Ne zato što su sazreli. Nego zato što su pronašli nekoga na koga mogu zajedno prebaciti vlastitu frustraciju. Dok god postoji osoba koju mogu okrivljavati, njihov međusobni sukob privremeno utihne. Ali samo privremeno, jer ono što ih povezuje nije bliskost. Povezuje ih zajednička potreba da ne pogledaju u vlastito dvorište. Zato su takvi savezi krhki. Onog trenutka kada nestane osoba koju su proglasili problemom, vrlo brzo se vrate stari sukobi. Tada postane jasno da "neprijatelj" nikada nije bio uzrok njihovih problema. Bio je samo privremeni ljepak koji je držao njihove pukotine na okupu.

Ko zapravo postaje problem?
Bowen nije tražio odgovor na pitanje: "Ko je kriv?" Njega je zanimalo nešto mnogo važnije: "Zašto je baš ta osoba postala meta?" Zašto se svi konflikti, ljutnja i razočaranja slijevaju baš na jednu osobu? U većini slučajeva, osoba koju porodica ili grupa proglasi problemom nije izvor problema. Ona je mjesto na koje je sistem odložio ono s čime nije imao hrabrosti suočiti se. Najlakše je pronaći jednog krivca. Tada svi ostali mogu izgledati ispravno. Zato Bowen upozorava da, kada svi upiru prstom u jednu osobu, možda ne gledate u uzrok problema. Možda gledate u osobu koja nosi posljedice problema koje cijeli sistem odbija priznati. I upravo zato, kada ta osoba ode, vrlo često ne nestane problem. Samo sistem pronađe nekog novog na koga će ga prebaciti.

Ko najčešće stvara triangulaciju?
Triangulaciju najčešće stvaraju ljudi koji ne podnose odgovornost, ali odlično podnose traženje krivca. Kada se pojavi problem, njima nije cilj da ga riješe. Cilj im je da što prije pronađu osobu na koju će ga prebaciti. Tako će zaštititi sebe, sačuvati vlastitu sliku o sebi i okupiti druge oko zajedničkog neprijatelja. Takve osobe teško podnose neslaganje, brzo donose zaključke, svijet dijele na "nas" i "njih", a činjenice često zamijene vlastitim osjećajima. Paradoks je u tome što rijetko misle da stvaraju problem. Naprotiv, uvjereni su da ga samo "objektivno prepoznaju".
I tu dolazimo do možda najopasnije rečenice u cijeloj priči: "Sve bi bilo dobro da nije njega." Jer onog trenutka kada povjerujete da je jedna osoba uzrok svega, više nemate razloga pogledati sebe. A upravo to Bowen smatra najvećom zamkom. Što više odgovornost selimo na druge, to manje razvijamo sposobnost da se suočimo sa sobom. Zato ljudi koji najčešće stvaraju triangulaciju vrlo često sebe iskreno doživljavaju kao žrtve. Ne moraju glumiti. Oni zaista vjeruju da ih drugi ugrožavaju, da ih niko ne razumije i da su oni samo reagovali na tuđe ponašanje.

Pomalo ironično, zar ne? Osoba koja najviše govori o tuđoj odgovornosti često je ona koja najviše bježi od vlastite.

Bowen zato kaže da emocionalna zrelost ne znači živjeti bez sukoba. Emocionalna zrelost znači ostati u sukobu, a da ne tražite žrtveno janje koje će umjesto vas nositi ono s čim se vi ne želite suočiti. To je razlika između osobe koja rješava problem i osobe kojoj je potreban krivac.

Kako nastaje "žrtveni jarac"?
Triangulacija nije prolazna epizoda. Ako traje dovoljno dugo, ona s vremenom nekome postane identitet. U početku je osoba samo povremeno kriva. Zatim sve češće. Na kraju više nije važno šta se dogodilo, jer se njeno ime automatski povezuje s problemom. Tada nastaje ono što danas nazivamo žrtvenim jarcem. Bowen je ovaj proces objašnjavao kroz porodični projekcijski proces, odnosno način na koji porodica svoju anksioznost i neriješene konflikte postepeno usmjerava prema jednom članu. Najzanimljivije je to što izbor rijetko zavisi od toga ko je objektivno "najgori". Mnogo češće tu ulogu dobije osoba koja se iz nekog razloga razlikuje od ostatka sistema, više reaguje, više osjeća ili jednostavno odbija igrati porodičnu igru. Tada njene greške postaju uvećane, dok se greške drugih gotovo i ne primjećuju. Šta se događa kada godinama nosite tu ulogu? Najveća šteta ne nastaje zbog jedne optužbe. Nastaje kada optužbe postanu nečiji identitet. Ako godinama slušate da ste problem, lako se može dogoditi da i sami počnete gledati sebe očima onih koji vas optužuju. Neki se povuku. Neki izgube samopouzdanje. Neki počnu sumnjati u svaku svoju odluku. A neki, nakon godina odbacivanja, razviju upravo ona ponašanja koja im je porodica od početka pripisivala. I tada sistem kaže: "Eto, bili smo u pravu." A zapravo gleda posljedicu koju je godinama sam stvarao. To je jedna od najopasnijih stvari u porodičnim odnosima. Ljudi često misle da posmatraju nečiji karakter, a zapravo posmatraju ono što je godinama nastajalo pod pritiskom odnosa u kojem ta osoba živi.

Zašto im je toliko važno da budu žrtve?
Uloga žrtve nije samo priča koju neko priča drugima. Ona je često priča koju godinama priča sam sebi. Zašto? Jer žrtva ne mora preuzeti odgovornost. Ne mora preispitivati svoje odluke, svoje postupke ni svoj doprinos odnosu. Ako je uvijek neko drugi kriv, onda je i svaka vlastita reakcija opravdana. To objašnjava zašto će neki ljudi radije izgubiti odnos nego odustati od uvjerenja da su u pravu. Bowen je smatrao da je suočavanje sa sobom mnogo teže od suočavanja s drugima. Lakše je cijeli život voditi bitke protiv ljudi nego jednu iskrenu bitku sa vlastitim obrascima. Zato će osoba koja živi kroz ulogu žrtve često tražiti potvrdu, a ne istinu. Okružit će se ljudima koji će joj govoriti ono što želi čuti, dok će svakoga ko dovede u pitanje njenu priču doživjeti kao novog neprijatelja. Takvi ljudi često govore da žele mir, a zapravo ne mogu živjeti bez sukoba. Jer kada sukob nestane, nestaje i priča u kojoj su oni nevina strana. I upravo zato Bowen nije smatrao da promjena počinje pronalaskom novog krivca. Promjena počinje tek onda kada čovjek sebi postavi pitanje koje najviše izbjegava: "Šta, osim drugih, u ovoj priči donosim i ja?"

Kako prekinuti triangulaciju?
Većina ljudi misli da će prekinuti triangulaciju tako što će dokazati ko je u pravu. Neće. Što se više branite, objašnjavate i tražite pravdu pred ljudima koji žive od sukoba, to više hranite obrazac koji vas je u njega uvukao. Bowen kaže nešto mnogo teže. Ne morate pobijediti. Morate prestati igrati njihovu igru. To znači da odbijete biti glasnik, sudija, spasilac ili saveznik u tuđem ratu. Ako neko dođe i kaže: "Znaš li šta je on rekao?" ili "Reci ti njoj..." najzdraviji odgovor često nije novi argument, nego: "To riješi s njim." Jer onog trenutka kada pristanete nositi tuđe poruke ili birati strane, upravo ste postali treći ugao trougla. Budite spremni i na otpor. Kada izađete iz obrasca, oni koji od njega imaju korist često će pokušati da vas vrate nazad. Ne zato što ste pogriješili, nego zato što promjena ruši ravnotežu na koju su navikli.

Ali zapamtite nešto.
Nije svaki sukob vaš da ga rješavate. Niti je svaka optužba vaša da je nosite.
Ponekad je najzdravija odluka odbiti ulogu koju su vam drugi napisali, jer čovjek ne postaje slobodan onda kada natjera druge da ga razumiju. Slobodan postaje onda kada mu njihovo nerazumijevanje više ne određuje život.

Možda je upravo to najveća poruka Bowenove teorije.
Najopasniji porodični obrasci ne opstaju zato što su istiniti. Opstaju zato što ih ljudi godinama igraju. A svaki obrazac traje samo dok postoji neko ko pristaje igrati svoju ulogu.

Onog trenutka kada jedan čovjek izađe iz igre, počinje se mijenjati cijeli sistem. To nije uvijek brz proces. Nije ni lak. Ali je jedini koji vodi prema stvarnoj promjeni, umjesto prema još jednoj generaciji koja će nositi isti teret pod drugim imenom.