Nakon teksta o porodu i poruka mnogih žena, shvatila sam da je bitno da govorimo i o dojenju. O dojenju svi imaju svoje mišljenje i svoje komentare. Ja sam imala sreću s dojenjem, iza sebe imam 2,5 godine staža (tačnije 930 neprespavanih noći u komadu), ali u četvrtom mjesecu bih odustala da je moja beba htjela prihvatiti alternativu. U porodilištu smo imali plitak hvat, dobila sam ranice, ali moja beba je punila pelene. Nema veze, došli smo kući i ja sam gurala dalje, gledala videe, čitala članke i uspjeli smo.

U glavi mi je odzvanjala rečenica: “Ako kupiš formulu za svaki slučaj – iskoristit ćeš je u svakom slučaju”, ne znam ni gdje sam je čula. Onda i: “Sa svakom flašicom umanjuješ vjerovatnoću uspješnog dojenja.” Tako nisam kupila ni flašicu ni formulu i sreća, prvo vaganje kod patronažne pokazalo je da je dijete vratilo težinu koju je izgubilo nakon poroda. Bila sam super ponosna na sebe, niko mi nije gurao flašicu pod nos.

Ali desilo se to da je beba 24/7 bila na dojci. S jedne strane znala sam da dojenje radi na principu ponude i potražnje, s druge strane su mi govorili da ga moram uobročiti na dva sata i da mu ne mogu stalno nuditi sisu, s treće strane dijete je plakalo pri tim pokušajima, s četvrte strane ja sam bila preumorna. I tada mi je postalo jasno zašto ako kupiš formulu za svaki slučaj – iskoristit ćeš je u svakom slučaju. Bilo je noći kad sam toliko željela da imam formulu u kući.

Kako su svi oko mene primjećivali da moje dijete “užasno spava”, te da ga niko drugi osim mene nije mogao umiriti, krenuli su komentari da je moje mlijeko slabo i nedovoljno, iako su vaga i mokre pelene pokazivale suprotno. U četvrtom mjesecu s regresijom spavanja, povratkom ciklusa i teškoćama u otpuštanju mlijeka sam je i kupila – ali beba nije željela flašicu i tako smo bili “prinuđeni” na isključivo dojenje. Nakon godine dana nije više bilo teret kao prije, osim što mi je falila prespavana noć. A kako se bližio drugi rođendan djeteta, sve mi se činilo da će meni biti teže prestati nego njemu.

Ono što bih voljela da je meni neko rekao je to da bebe koje doje često slabo spavaju, da se većina dojenih beba uspavljuje samo uz dojku i da nema ništa loše u tome; da je preteška spoznaja da neko ovisi isključivo o tvom tijelu, ali da to prođe i da je vrijedno.

Da naglasim da je ovo moje iskustvo, neke majke uspiju naći alternativu i uspijevaju kombinovati, nama to nije polazilo za rukom, znam mnoge žene sa sličnim iskustvom i u tom procesu prihvatanje i validacija je nešto što je majci potrebno.

Dojenje u svakom slučaju djeluje snažno na majku. Kod onih koje uspiju dojiti često postoji osjećaj iscrpljenosti, nedostatka prostora za sebe i krivnje ako osjete umor ili ljutnju. Kod onih koje ne uspiju, vrlo često se javlja osjećaj neuspjeha i sram, iako to nikada nije njihov “neuspjeh” nego splet bioloških, sistemskih i socijalnih faktora.

Osjećaj da “nisam dovoljno dobra” može pratiti majku mjesecima, pa čak i godinama. Kod djece, istraživanja pokazuju da su najvažniji faktori sigurnost, bliskost i predvidljivost odnosa – način hranjenja je važan, ali nije jedini niti presudan za emocionalni razvoj. Odrastanje uz emotivno prisutnu majku važnije je od same metode hranjenja.

S mog lijepog, ali teškog iskustva prelazim na ona manje lijepa. A to je praksa da se u porodilištima odmah daje dohrana dok majkama “ne nadođe” mlijeko. Ali kako će majci nadoći mlijeko ako je dijete sito? Biološki, lučenje mlijeka funkcioniše po principu stimulacije: što češće dijete sisa, više mlijeka se stvara. Ako se odmah uvede formula, stimulacija se smanjuje i mlijeko kasni, što povećava rizik od neuspješnog dojenja. To nije problem majke nego sistemskog pristupa koji često ne podržava dojenje.

Bez teorija zavjere, ali zdravorazumski: kako će kompanije zarađivati na prodaji formula ako sve mame doje? Shvatam da neke mame ne žele dojiti i to je legitiman izbor; neke majke ne mogu zbog zdravstvenih razloga, neke bebe ne mogu zbog zdravstvenih razloga. Ne podržavam da se majci stavlja krivnja zbog načina hranjenja na bilo koji način. Ali taj broj majki koje ne mogu ili ne žele dojiti je mali. Istina je da je mnogo majki željelo, ali nisu znale kako. Preporučujem film Tigers (2014) reditelja Danisa Tanovića. Film je inspirisan istinitim događajima i prati prodavača koji otkriva koliko su opasne posljedice agresivnog marketinga formule za bebe u siromašnim zemljama.

Znate onu “da mi je marka svaki put kad sam čula…” – s drugim djetetom ću znati drugačije.

Preživi se porodilište, ali onda dolazi patronažna sestra koja majci govori da dijete ne napreduje, u mnogim iskustvima se provlači riječ: "neuhranjena beba". Govori se da to mlijeko nije dovoljno te da dodaje formulu nakon podoja, ponekad u suludim količinama – npr. bebi od sedam dana nakon podoja dodavati 100 ml dohrane. Novorođenče nakon poroda prirodno i sasvim normalno izgubi do 7–10 % svoje porođajne težine. Većina zdravih beba vrati svoju porođajnu težinu u roku od 10–14 dana. Davanje velikih količina formule prerano može preopteretiti probavni sistem i dovesti do problema s varenjem, a majci dodatno umanjiti samopouzdanje. U idealnim uvjetima patronažna sestra i majka zajedno prate mokre pelene, refleks sisanja i znakove gladi, a ne samo vagu. Ne treba dijete pustiti da gladuje, naravno, ali za bebu koja ima 7 dana, lagano vraća svoju porođajnu težinu je suludo reći da je dijete neuhranjeno.

A onda se uključuje rodbina sa sličnim savjetima. Za majku koja je tek rodila, ovo je emocionalna mina. Njen hormonalni sistem je u haosu, ona je fizički iscrpljena, emotivno ranjiva, a oko nje dolaze kontradiktorne poruke – “doji stalno”, “ne doji stalno”, “daj formulu”, “nemoj davati formulu”. Ovakva atmosfera dovodi do osjećaja bespomoćnosti i krivnje, a u nekim slučajevima može potaknuti i postpartalnu depresiju. Za majke koje ne uspiju dojiti to je osjećaj neuspjeha i izolacije. A za dijete je ključan emocionalni ton hranjenja: bliskost, sigurnost i regulacija, a ne samo sam način hranjenja.

Tim majkama bih rekla da nije njihova krivica ako ne ide odmah, da nije sramota tražiti pomoć, da se sistem mora mijenjati da podrži majke, jer zdrava mama i zdrava beba ne nastaju iz krivnje i straha, nego iz podrške i razumijevanja.

Na kraju, moram odati posebno priznanje majkama čija djeca završe na neonatalnoj njezi. Njihova borba često je nevidljiva. Dok drugi zamišljaju dojenje kao intiman trenutak majke i djeteta, one se satima izdajaju i nikada ne drže bebu uz sebe. Njihovo mlijeko putuje u bočici do inkubatora, a one ostaju same sa izdajalicama, steriliziranjem dijelova, bilježenjem svake kapi. U inbox sam dobila više iskustava majki kojima se mlijeko prosipalo u bolnici, te bebama davao Aptamil, a one su se mukotrpno trudile da potaknu laktaciju i satima bile “prikopčane” na izdajalice. One nisu imale samo izazov laktacije, nego i izazov distance, straha i čekanja. One su posebni heroji – heroji čija ljubav i upornost nadilaze sve prepreke. Njihove priče su tihe, ali su priče o hrabrosti i nadi u najtežim uslovima. Ako iko zaslužuje podršku i priznanje društva – onda su to one, bez obzira šta se desilo na kraju sa dojenjem.

Kad sve saberemo, dojenje nije samo hranjenje. To je proces učenja, odricanja, upornosti, suza i radosti. To je intimni, ali i društveni čin, jer koliko god se činilo privatnim, o njemu odlučuje i sistem, i bolnice, i patronažne službe, i kultura, i pritisci porodice. Svaka žena u ovoj priči je borac, i ona koja doji, i ona koja se bori da doji, i ona koja bira ili mora naći drugi način.

Ono što nas sve povezuje jeste ljubav. Način hranjenja je važan, ali nije mjera majčinske vrijednosti. Najvažnije je da dijete osjeti bliskost, sigurnost i prisutnost, a majka podršku, razumijevanje i nježnost. Bez obzira na to kako hranite svoju bebu, niste same i niste manje vrijedne.

Zato bih voljela da svaka majka, dok sjedi s bebom na grudima ili s pumpicom ili flašicom u ruci, čuje ovo: ti si dovoljno dobra. Tvoje tijelo, tvoja ljubav i tvoj trud su ogromni. Tvoj umor ne umanjuje tvoju vrijednost. Tvoj izbor, tvoj put i tvoje granice zaslužuju poštovanje.

Majčinstvo nije ispit koji se polaže, nego proces koji se živi. I u tom procesu najvažniji su nježnost, podrška i solidarnost, jedni prema drugima i prema sebi.
Jer na kraju dana, iza svih savjeta i statistika, ostaje jedno: ti i tvoje dijete ste tim. A timovi ne trebaju savršenstvo, trebaju povezanost.