Nogomet, fudbal i još ponešto... Bio je to jedan sjajan serijal koji je prije dvadesetak godina prikazivan ovdje u ex-Yu regiji. Uglavnom se bavio ex-YU nogometom (klupskim i reprezentativnim), ali i nekim svjetskim prvenstvima na kojima je igrala tadašnja fudbalska reprezentacija SFRJ. A dijelom i fudbalskim događanjima nakon raspada SFRJ, u novonastalim republikama. A to „još ponešto“, e to su politika i ekonomija. Dakle, neki drugi interesi i zahtjevi.

Svaka čast sportu (prevashodno nogometu), ali i svakom drugom, bez iznimke. I svaka čast (ali zbilja, bez sarkazma!) i onima koji su ga smislili i onima koji su ga unapređivali- popularizirali i onima koji su ga igrali i igraju, i onima koji ga vole i koji ga žive, ali i onima koji navijaju i zbog koga tuguju... Svima njima svaka čast. Ali (uvijek ide famozno „Ali“!), on ipak nije samo igra (sportska) nego je mnogo više od te igre. On je ozbiljan biznis (parali posao) i ozbiljna ekonomska kategorija, a gdje je biznis tu je naravno i politika. Dakle, kapitalizam! Neoliberalni. Dakle, ne obična politika, nego neobična! Geopolitika. A to je već jedna posebna igra. Često i dvostruka. Ozbiljna igra i igranka. U našim domaćim jezicima, riječ igra ima najmanje dva i to vrlo različita- suprotna značenja. Prvo je plemenito, naivno, benigno i lijepo. Drugo je maligno, predatorsko, proračunato i strogo interesno- ti opasni i ozbiljni igrači će izvući ozbiljnu korist na nečiju štetu.
Nisu FIFA ili UEFA ništa manje neoliberalno- kapitalističke organizacije od npr. Svjetske banke ili Internacionalnog monetarnog fonda ili bilo koje druge svjetske (internacionalne) organizacije koja egzistira na principima (i premisama) pomenutog neoliberalnog kapitalizma i svjetskog poretka. Ali također ni ništa manje (ni više) nezavisne od (geo)politike, a ništa manje ni više geopolitičke organizacije.


Fudbal kao i religija, čim se institucionalizira, ozvaniči i „oslužbi“, prestaje biti sport i igra, razonoda i zadovoljstvo, a postaje ekonomski i politički segment (interesni) u vidu kluba, saveza, asocijacije ili krovne svjetske (ili evropske) fudbalske kuće. Religija postaje Crkva- dakle, politička religija.
Što je viši taj nivo institucionalizacije (kontitentalni, nadnacionalni, interkontinentalni), očekivano je veći novac, ali utjecaj i moć.
Sve je igra. Kriminal je igra, kocka je igra, ruski rulet je igra, ratovi su igra... Ljudi gube glavu- život, ali je ipak igra. Život je igra- neki se igraju sa životom, veliki se igraju sa malima. To je ono drugo značenje riječi igra. Da ne idemo predaleko. Samo institucionalizirani sport (konkretno fudbal) više nije sportska igra (ako je nekad i bio) nego je više od igre. Igra koja nije tranparentna, igra u kojoj je glavni i centralni igrač- interes! Ekonomski, kapitalistički, (geo)politički. Ali i prevara je igra, i to vrlo opasna. Nju igraju *ebeni i za*ebani igrači.


U periodu Hladnog rata (1945.-1991.) održano je 11 Mundijala, ali niti jedan u državama- zemljama koje su bile socijalističke tj. koje su bile orijentirane prema Istočnom bloku. Prethodna Svjetska prvenstva koja su održana prije Drugog svjetskog rata, ali i prije Hladnog rata, bila su u Urugvaju (1930), Italiji (1934) i Francuskoj (1938).
Evropska prvenstva u fudbalu održana u periodu Hladnog rata, bila su u Francuskoj (1960), Španiji (1964), Italiji (1968), Beligiji (1972), Italiji (1980), Francuskoj (1984) i tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj (1988). A Euro 1976. god., održan je u tadašnjoj nesvrstanoj SFR Jugoslaviji, a pobjednik je bila tadašnja istočnoblokovska Čehoslovačka.
Također, svjetska prvenstva u košarci koja su odigrana u periodu Hladnog rata, nisu se održavala u zemljama- državama Istočnog bloka (socijalističkim), iako je tadašnji SSSR bio košarkaška velesila i zajedno sa tadašnjom SFR Jugoslavijom je imao tri svjetske šampionske titule. Izuzetak je opet bila tadašnja nesvrstana SFR Jugoslavija koja je bila domaćin Svjetskog prvenstva 1970. god. Međutim, po pitanju košarkaških prvenstava Evrope tog vremena, stvari su bile znatno drugačije jer su se prvenstva održavala i u zemljama- državama tadašnjeg Istočnog bloka- Čehoslovačka (1947., 1981.), Mađarska (1955.), Bugarska (1957.), Poljska (1963.) i SSSR (1953.i 1965.). Ali i u Jugoslaviji (1961., 1975. i 1989.). Od 24 Eura u periodu HR, 14 je osvojio SSSR, a 5 Jugoslavija. Po pitanju Eurobasketa, u doba Hladnog rata, prvenstva su se igrala svake druge (tj. neparne) godine, a potpunu dominaciju su imale reprezentacije socijalističkih država Istočnog lagera- u prvom redu Sovjetski Savez, a dvaput i Čehoslovačka. Jedanput je to uspjelo i Mađarskoj. I naravno nesvrstana SFR Jugoslavija bila je petostruki prvak Evrope. Ako govorimo u kontekstu odnosa Istok- Zapad odnosno Kapitalizam- Socijalizam, u košarci je ipak bilo znatno drugačije nego u fudbalu, u svakom smislu. Klupski prvaci Evrope su također od 1958. do 1992., djelomično bili klubovi klubovi iz država kao što su SSSR i SFR Jugoslavija (čak i KK Bosna iz Sarajeva), a djelomično klubovi iz država kao što su Italija i Španija.


U klupskom evropskom rukometu, dominirali su klubovi iz socijalističkih država kao što su Istočna Njemačka, Čehoslovačka, Sovjetski Savez, Rumunija, Mađarska i naravno nesvrstana SFR Jugoslavija. Evropski prvak jedanput je bio čak i Borac iz Banjaluke. Kada su u pitanju svjetska rukomentna prvenstva u periodu HR, od socijalističkih zemalja, samo je Čehoslovačka dvaput bila domaćin. Na 11 svjetskih rukometnih prvenstava u tom periodu, Rumunjska je bila četiri puta prvak, a SSSR, Čehoslovačka i nesvrstana SFR Jugoslavija po jednom. I u ovom segmentu su reprezentacije iz socijalističkih država bile dominantne. Evropska prvenstva u rukometu se nisu održavala u vrijeme Hladnog rata.
U to doba, samo su u dvije socijalističke države održane olimpijske igre: ljetne u Moskvi 1980. i zimske baš u Sarajevu 1984. Ljetne olimpijske igre 1936. u „predvečerje“ Drugog svjetskog rata, održane su npr. u Njemačkoj- u Berlinu. A naredne igre 1940., trebale su biti održane u Tokiju, ali zbog izbijanja DSR nisu. Također, zimske olimpijske igre 1936. su održane u Hitlerovoj Njemačkoj- u Garmiš- Partenkirhenu, a naredne zimske igre 1940. su trebale biti održane u Saporu- u Japanu, ali su također odgođene zbog izbijanja DSR.



Zadnja decenija Hladnog rata je upravo bila decenija u kojoj su održane Ljetne olimpijske igre u Sovjetskom Savezu- u Moskvi 1980. i Zimske olimpijske igre u nesvrstanoj SFR Jugoslaviji- u Sarajevu 1984. god. Nakon olimpijada u Berlinu i Garmišu 1936., izbija „predigra“ ili „uvod“ u DSR, a to je rat Japana protiv Kine što je onemogućilo održavanje olimpijada u Tokiju i Saporu.
„Dolaskom“ olimpijskih igara u socijalistički svijet, krenuo je (pokazalo vrijeme) ubrzani raspad tog istog svijeta kojeg je od kapitalizma i demokratskog pluralizma odvajao Berlinski zid (opet Berlin), a koji je i srušen 1989. god. Nakon njegovog rušenja, prestao je da postoji socijalistički Sovjetski Savez i socijalistička Federacija Jugoslavija, a Istočna Njemačka se vratila kući- u Saveznu Republiku Njemačku. Najgori scenarij je bio u Jugoslaviji odnosno u samom njenom srcu- Bosni i Hercegovini. Istoj onoj BiH u kojoj je šaka antifašista na svojoj krvi vojevala pobjedu nad fašistima i nacistima. I ista ona BiH koja se zajedno sa antifašistima iz drugih jugoslavenskih republika borila za oslobođenje Evrope. Upravo ta BiH nije članica „slobodne Evrope“ tj. EU i najvjerovatnije to nikada neće ni postati. Iz nekog geopolitičkog razloga.

Nastavit će se.