Toplina Indijskog oceana nije nestala prelaskom u talase Pacifika, a ipak ta toplina u ljudskoj duši može da izgara zajedno sa bićem koje nije uspjelo podnijeti težinu vlastitih emocija.

Obala je uvijek privlačila talase bliže sebi, da se povežu negdje na početku priče, dok ih je sunce milovalo svojim zracima. Mislite li da su zvijezde, koje su im osvjetljavale noći, iz zavisti uzburkale vode? Ili je to tek još jedno čudo kosmosa koje dođe i prođe, kao i sve tragedije starih epova.

Uprkos toj smjeni dana i noći, imaš toplinu u načinu na koji voliš ljude. Nosiš ih sa sobom, tu pod grudima, čak i kada ti se poremeti ritam. Ljudi žive u tebi, a ti živiš u pričama. Onaj koga pjesnik zavoli, živi vječno - ostaje zapečaćen u nekom od slogova koji su ispunili prazne redove.

A negdje između tih redova ostala sam i ja, tek još jedna misao koja navrati onda kada se najmanje nadaš. Poželiš da budeš nešto više od prolaznog putnika na ovom svijetu, a samo si još jedna praška nošena vjetrom. Kao da se cijelo tvoje biće otima zaboravu, silno želeći ostaviti trag, bar u jednom kutku ovog svemira. Čak i ako bi to značilo lomiti vlastita krila i čupati pera iz kojih će nastati nove priče.

Barem ću ostati iza svojih riječi, i onda kada publika postane nijema, i moje usne zastanu na pola uzdaha, uhvatiću se za onaj dašak umjetnosti koji oslikava moje utopije.

I sve sam to ja, uprkos iluziji svakodnevice i prolaznim mislima koje čovjeka poput sidra vuku prema samoj tački pucanja. Još nisam potonula sa svojim čamcem, uprkos želji zvijezda ili samog kosmosa da mi uzburkaju vode. I ja sam nečija mirna luka. U svijetu osude čovjek je sebi najveći kritičar, a srce najlakše izlijeva nježnost na sve druge strane, osim na onu iz koje je poteklo. Nadam se da će jednog dana postojati neko ko će tvoje veliko srce doživljavati kao dom, a ne kao mjesto iz kojeg može otići bez osvrtanja.

Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, ali ja ipak biram da živim i od iskustava koja su me preoblikovala u osobu kakva sam danas - sa usponima i padovima, a ipak živim za emocijama koje me čine potpuno svojom.

Čamac se ponekad odvoji od pristaništa, jer kanapi iskliznu iz ruku kada su povjereni nespretnim čuvarima. Takvi ljudi vječno tragaju za biserima, zanemarujući školjku. A nerijetko i sami biseri lutaju u moru ogoljelih školjki, nošeni talasima prolaznog vremena. Ono što zaboravljamo je da ne živimo u takmičenju između bisera i školjki - već u sukobu naših želja i neumoljive stvarnosti.

Smetnuli smo s uma osobinu koja nadilazi sva naša očekivanja - iskrenost najprije treba zagrliti vlastito srce, kako bi mogla dotaći i tuđa. Kada naučimo čuvati ono što imamo, prestajemo uzalud tragati za onim što nam nedostaje. Tek tada biseri prestaju lutati, a školjke ponovo postaju dom.