Slušam maloprije neku anegdotu vezanu za Pavla Vuisića i njegov boravak u Sarajevu za vrijeme snimanja filma „Otac na službenom putu“. Da ne duljim, priča ide ovako... Nakon teškog snimajućeg dana, Pavle Vuisić se uputi u kafanu, rukuje se sa alkoholom i tamo, naravno, dočeka zoru. Zora, novi dan nad Sarajevom, novi dan i za film. Pavle, navodno još u pijanom stanju se prisjeti da mora da bude na filmskom setu za jedan sat. Da ne bi se što manje primjetilo odakle dolazi, ušao je u neku usputnu berbernicu (što bi se danas reklo, frizerski) da se obrije.
Po riječima svjedoka, Pavle je bio pušten preko reda jer je bio u žurbi. Sjeda na stolicu, majstor-berberin mu ogrne berberski plašt i pita: „Čika Pajo, šta ćemo?“. Pavle Vuisić na to obori glavu, udari bradom od vlastita prsa i odgovara: „Brijanje!“. Berberin, profesionalac položi svoje ruke iznad Pajinih ušiju i gledajući u ogledalo ispred sebe izusti opravdanje: „Nikakav problem čika Pajo, samo ako možete da držite ovako glavu, da Vas fino obrijem“. Pavle na to opet spusti svoju tešku, vinom izmorenu glavu na prsa i kratko reče: „Šišanje!“...
Da se razumijemo, i da ne biste bili zbunjeni, ovo nije priča o čika Paji, ovo je priča o tim nekim likovima. Duhovitim, toplim, inteligentnim, nasmijanim, domaćim i stranim, poznatim i nepoznatim. Nekako mi se čini da danas ljudi neće da budu originalni, nego nekako da hoće da liče jedni na druge. Nose slične majice, slušaju istu muziku, čitaju iste knjige (ili ne čitaju uopšte), gledaju navikane filmove i vjerovatno su pod dejstvom tuđeg mišljenja. Zašto nema više duhovitih ljudi? Zašto rijetko ko zna da ispriča neki vic koji je fakat smiješan a da nema psovki u njemu? Ili da barem ispričaju neku anegdotu, neku životnu situaciju pa da se čovjek i nasmije...
Tako je recimo i Momo Kapor u jednom od svojih romana, čini mi se u „Adi“ spominjao dotičnog lika men' se čini da se zove Isa Baksuz, koji je u naletu pojave analognih budilnika (to su oni sa malim čekićem na vrhu između dva zvonceta) odlučio da nabavi jedan. Onako krišom. Uđe Isa u prodavnicu, razgleda budilnike, hemijske olovke, rokovnike i ostale trice te nehotice, poluoprezno savije jedan omanji budilnik u džep kaputa. Naravno, da bi bio manje upadljiv, u korpu strpa neke sitnice i krene prema kasi. Ali Isa se nije džabe imao nadimak Baksuz (evidentno). Čim je blagajnica otkucala tih par sitnica i tamam zanijetila da mu vrati kusur, Isi zazvoni onaj budilnik u džepu! Dosjetljiv i pomalo duhovit, kakvi su inače ti likovi, Isa smireno pogleda u blagajnicu, nabaci šmekerski osmijeh i upita je: „Gospođo, koje mi uho zvoni?“.


Baksuzluk je dakle, čudna stvar, neki bi rekli i urođena, ali taj šmekerski, mangupski humor nije. To je nešto što se uči, sakuplja, prisluškuje i vježba. Čak i priče vezane za to sve se vježbaju, tačnije, vježba se njihova interpretacija (u mom slučaju i pisanje) i plasman. Što bi amerikanci rekli – „Punchline“.
Sljedeću crtu sam čuo od jednog poznanika koji je bio stalni korisnik gradskog prevoza u Zagrebu. Vozeći se tramvajem po zagrebačkim šinama, nekako se nadomjestilo da sjedi u blizini vozača. Među prvim redovima, što je navodno rijetkost i privilegija. Na jednoj od stanica, negdje oko Trešnjevke ako me pamćenje dobro služi, u tramvaj ulazi jedna prpošna gospođa u 40-im. Kako bi to u Zagrebu rekli „otmjena zagrebačka frajla“.
Naravno, čim je ušla izmamila je poglede u svojoj nerc bundi i kožnim dokoljenim čizmama, uz ukočen podignuti vrat sa tapaciranom frizurom izustila: „Gospon, koliko košta karta za ovaj tu svinjac?“.
Vozač, evidentno doajen mangupske škole šale i komike, je odmjeri od glave do pete, procesuira šta je upravo rekla, pogleda je pravo u oči i reče: „Dva i pol' eura po prasici. Budete ušli, kaj ne?“. Po iskazu jednog i jedinog svjedoka od koga sam i čuo ovu priču, cijeli tramvaj je prasnuo u smijeh. Gospođa se samo okrenu za 180 stepeni, kao kakav kiklop i napusti tramvaj sva crvena i uvrijeđena.
Vidite i to je smisao mangupluka, pa i humora - ravnomjerno odgovoriti onome ili onoj koji ponižavaju druge. Da bi neko bio duhovit, potrebne su dvije stvari: da je inteligentan i da je originalan. Neka pet različitih ljudi ispriča isti vic na petoro različitih slušalaca, ja se smijem zaklet' u lijevu ruku da se neće svih pet nasmijati. Ali hvala im na pokušaju, velika je stvar danas nasmijati nekoga.