Napisao sam dvije pjesme, koje opisuju dva razlicita stanja nastala u istom trenutku, previranja i shvatanja koliko zivot je kratak
DA SVANE SUNCE
Dok čekam da mi svane Sunce
Nastupio je vječiti mrak
Hoćemo li ponovno moći
Udisati isti zrak
Dok čekam bar još jednom da ti
vidim tvoje oči, divne, lijepe
Oduze te smrt, u jednom
neznatnom trenu
A ja osuđen sad da nastavim
moram
Gledat ću na izdanke novog
behara
A u meni sve će veti
Bez očiju tvojih
Živjet ću u vječnoj sjeti.
Narod drugi što gradom šeće
Sjetit će se tebe ponekad
Nekad kad završi zima
A ja bez očiju tvojih
Bit ću nijema glasa
Sve će lagano uvenuti
Ja vječno ću živjeti sa tobom u
sjeti
Možda te opet i ja vidim
Moje milo
A do tada ko zna
Sve što je bilo
Prestati će biti
Samo ću još živjeti ja
Sa tobom u sjeti
DANAS PADE SNİJEG
Danas, pade snijeg
Nebesa otvoriše srce
Oči da im kroz oblake
plaču
Pahuljama da ukrase
svijet
Mi dok nijemo spavamo
Užurbano hodajući
Ka neznatnim putevima
sudbine
Prolazeći kroz čist zrak
Crne su crne tame i njene
dubine
Danas kako pada snijeg
Osjetim da je hladan zrak
Smrt je ta što spusti se
na zemlju
Uzima danak u krvi,
samo nedužan je uvijek
onaj prvi
Meleci po nebu šetaju
ples u krugu plešu
Čekajući kad će suza da
kane
Suza da kane više neće,
jer srca su tužna i mrtva
već godinama davno
Samo sada krv teče i ne
vidi je niko
Pao je snijeg
Zemlja tako hladna je i
gladna uzela sada tijelo
da okoristi se od njegove
topline
Duša leti pod svodovima
neba, gleda u oblaku jedan
dio sebe
Ne nastavlja dalje svoj put
Ona stoji
Stalo je sa njome i vrijeme