Imao si me. Godinama.
I znam da do kraja života nećeš moći razumjeti koliko je to zapravo značilo. Jer ti nikad nisam bila prolazna stanica. Bila sam netko tko je ostajao.
I onda kada nisam imala razlog.
I onda kada bi svatko drugi živ odavno otišao.
Čuvala sam te negdje duboko u sebi, između svih onih
“nije pravo vrijeme” i “možda jednog dana”.
Između svih nada koje nikome nisam priznala.
Čak ni svojim najboljim prijateljima.
I svih trenutaka kada sam govorila da si mi samo drag, a znala sam da bih izabrala tebe da si samo jednom pružio ruku.
Nemoj me pitat čemu sada, odjednom. Jer me nisi izgubio u jednom danu.
Gubio si me polako,
Godinama,
Mjesecima,
Danima
I satima.
Svaki put kada si znao gdje sam, ali nisi došao.
Svaki put kada si osjetio da me imaš, pa me zbog straha pustio.
Svaki put kada si pustio da život odluči umjesto tebe.
A ja sam čekala. Ne savršenog čovjeka. Nikada mi nisi morao biti savršen.
Samo si morao biti siguran.
U mene.
U nas.
U ono što smo oboje osjećali, a nitko od nas nije znao izgovoriti na glas.
Ali znaš… Čak i srce koje najviše voli jednog dana nauči prestati kucati za vrata koja se ne otvaraju.
Čak i najstrpljivija duša jednog dana skupi svoje komadiće i ode.
Ne zato što je prestala voljeti.
Nego zato što je predugo voljela sama.
I predugo čekala da bude izabrana.
A najčudnije od svega je…
Znam da ćeš jednom shvatiti.
Ne zato što mislim da sam bila najbolja. Ne zato što nitko neće doći poslije mene. Nego zato što ćeš jednog dana tražiti ono nešto što se ne može objasniti.
Onaj mir.
Onaj pogled koji te poznaje.
Onaj zagrljaj koji je tvoj.
Onu osobu pred kojom nisi morao glumiti ništa, pred kojim si ti mogao biti TI!
I nisam tražila svijet od tebe,
Tražila sam samo da me smjestiš u svoj. Shvatiti ćeš, uvijek svi shvate kad tad,
Da sam bila vrijedna biranja.
Svakog sata, dana, mjeseci i godina. Shvatit ćeš kad tad,
Svi shvate kad tad,
Ali većinom kada bude prekasno.