Znam da postoje ljudi na ovom svijetu koji žele biti zvijezde svog života. Postoje i oni koji žele da priča uopšte ima nekog smisla. Ja sam recimo, pripadao ovoj drugoj grupi ljudi.

Draže mi je uvijek bilo biti moj najdraži igrač svih vremena - Phillipp Lahm. Osoba koja ne postiže gol, nego ona koja povezuje ljude, saslušava ih i omogućava drugima da zablistaju.

Gradim ljude prije nego sebe, njihove snove prije svojih i njihove osmijehe prije vlastitih. Bio sam tu kada je trebalo saslušati, pomoći, ostati do kasno, pronaći rješenje kada ga drugi nisu vidjeli. To je najbolje vidjela ta osoba iz Prijedora. Kada bih pomislio da je sve gotovo i kada bi ljudi bili sretni i nasmijani, često bih ostajao negdje sa strane, neprimjetan, kao duh društva čija je misija završena onog trenutka kada su drugi postali sretni.


Zato sam se uvijek oslanjao na muziku. Tu mi je makar sreća zagarantovana. Reče Raf u svojoj pjesmi " Ne moraš biti kralj da bi nosio teret kraljevstva ". I to je tačno. Ne nosiš teret slučajno iako nisi kralj. Sve je negdje predodređeno.


Tako govoreći o ljudskim odnosima često postavim pitanje - Jesam li dovoljan ?

Jesam li dobar brat, prijatelj, kolega , sin? Kako li me drugi vide u njihovoj percepciji? Nije mi važno, važno mi je kako me Onaj Gore vidi.

Pred spavanje mnoštvo pitanja - jesam li dovoljno učinio? Jesam li mogao više? Hoće li jednog dana sve ono što sam dao drugima ostati samo uspomena koja će izblijedjeti?

Ponekad imam osjećaj da sam samo prolaznik u tuđim životima, ta kratka stanica između njihovih početaka i krajeva, neko koga će vrijeme polako izbrisati iz sjećanja. I to se polako i dešava. Ne bunim se. To sam i birao.

Radije bih bio zaboravljen onog momenta kada drugi pronađu svoju sreću, nego im bio dodatni teret u njihovoj sreći.

Od trenutka kada sam napunio dvadeset godina, a to bješe prije 4 godine, taj osjećaj postao je još jači.

Stalno se pitam da li negdje kasnim? Kao da kasnim za nečim što ni sam ne mogu jasno definisati. Kasnim za poslom koji sam zamislio, za verzijom sebe koju sam želio postati, za očekivanjima koja sam postavio toliko visoko da ih ni sam ne mogu dosegnuti.

Fakultet, društvo, budućnost , nebitno je, sve to ponekad izgleda kao trka u kojoj drugi znaju kuda idu, dok ja neprestano provjeravam jesam li uopšte na pravom putu. Postao sam vlastiti najstrožiji kritičar, čovjek koji sebi rijetko oprašta greške i još rjeđe priznaje uspjehe.

Ako me pitate, ja nemam svoje uspjehe. Makar ne toliko velike. Moj uspijeh pripada onome da se ujutro probudim sa spoznajom da me Bog probudio sa razlogom.

Ipak, mislim da vrijednost čovjeka nije u tome koliko je spominjan, nego koliko je tragova ostavio u životima ljudi.

Možda oni koji povezuju druge nikada ne dobiju naslovnu stranu priče, ali bez njih priča ne bi ni postojala. Time se vodim i sve dok je toga, znam da utrka nikakva ne postoji. Možda samo meni u glavi, ko će ga znati.