U doba svjetskog prvenstva u fudbalu, realno, mislim da nema živog stvora koji se nije sjetio kako je on ili ona igrao ili igrala fudbal u djetinstvu. Zvoni zvono, kraj posljednjeg časa za taj dan. Ista ekipa se vraća iz škole, nas možebit' desetak se vraća zajedno i ubrzo pada dogovor za jednu brzopoteznu fudbalsku nazovi „simultanku“.

- „Hajte, postavljate torbe!“, -„Kod koga je lopta?“, -„Poravnaj golove, ne može jedan bit' manji od drugog“ – sve te stručne sportske i geometarske fraze su odzvanjale ulicom i mamile komšije napolje. Neki su stvarno gledali prenos tog vječitog derbija uživo, a neki su samo izašli da nas otjeraju u kuću i eventualno opsuju po nešto. Ali, publika je publika taman da je najgora na svijetu. –„Hajde vas dvojica igrajte par-nepar pa birajte članove za ekipu“. Naravno, uvijek ekipe sastavljaju jedina dvojica koja su trenirala fudbal ili, baš u nekim kriznim situacijama, jednog od njih zamjenjuje onaj čija je lopta. Uvijek se gledalo da vlasnik lopte ne bude neki šuft (s oproštenjem na izrazu), jer kad nešto nije po njegovom, onda se pokupi i ide kući. Na svu sreću, mašta uskače u tu priču i koristi se prva prazna ili polupuna flašica od nekog soka ili vode, ponekad čak i konzerva.

To je bila najstručnija liga na male golove, između dvije platnene stative (branke) na neravnom, travnatom ili betonskom terenu (ovisno o toga da li je utakmica bila na „Santiago Bernabeu“ ili na „Marakani“. Sudije nema, svako je sebi sudija i igra se pošteno, ako je neodlučno da li je faul, penal i tome slično, zasjeda glavna komisija komšija koja promatra sa prozora (mi smo imali priručnu VAR sobu dok ovi mulci iz Fife nisu znali ni šta je to). –„Ma faul, faul i to k'o srča čist!“ –„Kakav bolan faul, nije faula vidilo. Ne zna se jesi li gori majstor ili sudija“ –„Sad će majstor da se popne gore da ti se malo naj...“ – naravno, nerijetko je prenos utakmice prekidala iznenadna nova epizoda čuvene susjedne telenovele koja je mamila još više komšija na prozore, kao i slučajnih prolaznika koji su se već umorni od svega vraćali sa posla i iz nabavke.
Derbi nikada nije trajao 90 minuta, niti 120, niti 60, trajao je dok se ne umoriš ili dok te zvonak glas mame, tate, nene ili nekoga četvrtog (koji je uvijek za sobom vukao i vjetar, pa samim tim i mirise ručka) pozvao da ideš kući. To je i kao neki svojevrsni alarm, da je negdje otprilike 16:00 - 16:30 ili 14:00 – 14:30 (ako si prva smjena u školi) i blagi podsjetnik da se za sutra mora naučiti pet lekcija iz biologije, predati sveska na pregled iz engleskog, završiti crtež za likovno i ponoviti zadatke iz matematike, za kontrolni.

I kao da je za sve to ostalo jako malo vremena, a ne druga polovica dana, svi se jakim šprintom otrgnemo sa terena i bježimo kući. Polublatnjavi po novim patikama i farmerkama, prvo trčimo u kupatilo da se operu ruke i da za ručak (i batine) budu čiste. Rijetki su oni blatnjavi vitezovi koji bi od svog kralja i kraljice dobili „usmenu opomenu“ za svoja nedjela (jer poslije škole se ide pravo kući), mi ostali smo dobivali šibom po dupetu i jednu „vaspitnu“ iza uha ali niko od nas nije žalio za tim i znali smo da će sutra opet biti sve isto. Možda smo zbog toga danas bolji ili makar ozbiljniji ljudi.

Tako je to bilo “u moj vakat”. Danas, gledam ovu djecu, haman im se gadi da stave torbe na pod, a izgleda da nemaju ni lopte. Ali čini mi se da imaju srce. Plavo-žuti talas djece iz osnovne škole je projurio kraj moje zgrade uz propisnu ciku i vrisku stihova “I’m from Bosnia, take me to America…”, pa onda ide “Poljem se širi miris ljiljana…”, “Bosnom behar probeharao…”, “Preko tamnih gora. Od Save do mora…”, jedna si jedina…
Roditelji, građani i građanke, sugrađani i komšije, ugledajte se na djecu. Možda su im zanimljiviji telefoni od fudbala na ulici, ali imaju srce i navijaju s njim i kroz njega.

Uz vas su sela, gradovi,
planine, rijeke, krševi i ostali krajevi.
Srce svih nas do pobjede da vas vodi,
Sretno na Svjetskom, NAPRIJED ZMAJEVI!