Kada sam počinjao ovaj fijasko od tekstova, bio sam siguran da neću pisati o jednoj osobi.

O svom ocu.

Ali, kada stavim prst na čelo koji, u ovim vrelim ljetnim danima, sklizne od znoja koji isparava samom egzistencijom i bez ikakvog fizičkog napora, samo mi on pada na pamet...

Brutalnu tišinu i nervozu koja se mogla sjeći nožem prekidali su neprekidni i mučni uzdasi moga oca i mene kao i slana kiša koja je sa naših glava padala i udarala u baru od znoja ispod nas (kao plod našeg rada).

Kraj jula-početak augusta neke godine, gori zemlja, talasasti zrak je lupao šamare po licima par nas prisutnih za jutarnjom kafom na Sreseru. Meni se čini da je te godine nekakvo džemre udarilo u kuhalo, umjesto u zemlju. U takvim okolnostima, najgora stvar koja se može desiti je da nema pitke vode. Ustvari, to je druga najgora stvar. Još gore od toga, po mišljenju moga uvaženoga gospodina Oca i mene, je kada Vas izda jedan od dva najvjernija ljetna prijatelja, česma za hladnu vodu na aparatu (drugi vjeran prijatelj je klima). -„Haman curi ova česma, trebamo pogledat šta joj je. Al' nećemo odma'. Danas nekad u toku dana, kad dođemo sa plaže da pristavimo supu“ – svaki sin ikad je vrlo dobro upoznat sa tim; šta znači popravljati nešto sa ocem.

Sve počne fino, divno, lijepo, krasno – „sine, uzdanice tatina začas ćemo mi to završit, 15 minuta, pola sata u vrh glave“ – kasnije to akumulira u pasivnu agresiju sa pratećim psovkama i kobnom rečenicom „kud te napravi takvog“ i naravno, uvijek traje triput duže. Ali se opet zna da to proizilazi iz enormne i originalne ljubavi koju samo očevi mogu da pruže i o kojoj se, po mom mišljenju, jako malo govori.

Tako je i moj Stari koristio provjerenu taktiku – „Sine, jabuko babina, jablane visoki, munjo nebeska, AGDO! Hajmo da popravimo tu česmu pa da pravimo supu.“ – mislim da jedina stvar o kojoj mi je moj Otac bezprijekorno pametovao ali sa punim pravom je kuhanje. To sam upijao od njega kao spužva. Njegove majstorije, recepte, cake i trikove, nevjerovatna motorika gdje je žmireći mogao da raščereči i okosti čitavo pile. I sve je to radio uz neku svoju „rock and roll“ filozofiju. Po tom pitanju (i po mom mišljenju) bio je kombinacija Marca Pierre Whitea, Sokrata i Nieczhea, uigran, tih, mudar i autoritativan. Tako mi je jednom pokazivao kako da očistim i izrežem još nepečeno pile uz prikladnu recitaciju.

„Pamtim to k'o da je bilo danas,

kad je babo Atif otiš'o od nas.

U ruci mu piva,

A za reverom značka FK Sarajeva...“

Kao što sam ranije rekao, brutalnu tišinu i nervozu koja se mogla sjeći nožem prekidali su neprekidni i mučni uzdasi moga oca i mene kao i slana kiša koja je sa naših glava padala i udarala u baru od znoja ispod nas (kao plod našeg rada). Mučeni suncem i toplotom, aparatu za vodu smo izvadili crijeva, od svih grijača, sistema za hlađenje i sve ostalo, jer po teoriji mog Oca, česma je pukla iznutra (što je bilo tačno) i treba da se izvadi od pozadi i tako da se zamijeni (što je bilo apsolutno netačno).

– „Otac, treba samo da se odvrne ta puknuta pipa i da se namontira nova. Nema potrebe da se sve rasklapa.“ – odjednom, očekivani hladan tuš za mene – „Ko je koga rodio ovdje?“.

Stojimo na suncu već nekih 45 minuta, koliko je minuta – više je stepeni vani. Otac, iznerviran, oznojen, crven i već vidno umoran ali nepokoren, se trudi da dokaže da je ipak bio u pravu. Ja, isto tako iznerviran, oznojen, crven i ipak pokoren njegovom tvrdoglavošću želim samo da se sve to što prije završi i da nastavimo prekomjerno znojenje kraj velikog plinskog rešoa u ljetnjoj kuhinji nad loncem supe. Odjednom, Otac kao da preblijedi. Pogleda me nekako odozdo i izusti: „Treba mi izolirka! Drž' ovo i čekaj me, eto me brzo“. Tad mi je uvalio sva ona crijeva i ostale iznutrice što smo izvadili onom jadnom aparatu i hitrim korakom ušao u kuću. Kao da mu je odjednom palo na pamet rješenje za neku važnu i tešku jednačinu sa kojom bi riješio sve probleme čovječanstva.

Bio sam ostavljen na suncu. Nemilosrdnom i jarkom Suncu, bez ijednog oblaka ili bilo kakvog drugog oblika hladovine. Osjećao sam se kao neki polu-leš koji leži na tmurnim i vrelim panoramama Sahare i čeka ispostavu finalnog računa. Starog nema 10, 15, pa 25 minuta i tu počinje strah i pitanje „Šta ako mu se nešto desilo?“. Istog momenta sam bacio sve one žice iz ruku, svojim laktom oborio aparat na pod i utrčao u kuću.

Noge su mi se odsjekle, ne smijem da dozovem oca, jer šta ako se ne javi? Onda sam, kako to naš narod fino kaže, kao po jajima prilazio hodniku koji je vodio do njegove sobe i kupatila. Razmišljam „Bože, šta ako mu se nešto desilo, kako ću ja to objasniti ostalima, hitnoj, doktorima ?!?!“, razmišljam i koljena me bole i laktovi me bole i sve me boli od razmišljanja. Vrata od njegove sobe su otvorena, kao i vrata od kupatila. „Gdje pogledati prvo?“ – kolebalo se mojom ludom glavom, kad odjednom; miris! Miris očevog gela za tuširanje koji mi je bio toliko prepoznatljiv i koji mi se, možda baš od tad, uvukao toliko jako u nozdrve da ga osjetim i dan danas. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je da krenem redom. Dakle prvo Očeva soba. Prvo pa muško. Nikada u životu nisam osjetio kako mi kamen pada sa srca i udara u mali i domali prst lijeve noge. U njegovu sobu sam provirio kriomice, samo sa jednim okom tek toliko da vidim da li je tu. Moj Otac, ličnost, persona, opružen na krevetu, friško istuširan u rashlađenoj sobi. Osjetio sam lakoću. Živ je, zdrav je, nije mu ništa, samo me zajebava...

Sa takvim sam hirom izletio iz kuće i ponovo, po onom istom jarkom i vrelom suncu sastavio glupi aparat za vodu i zamijenio prokletu česmu onako kako sam i prvobitno naumio i naravno, radilo je.

Svi su već došli sa plaže. Kafa je skuhana i čeka se Otac. Ja sjedim direktno kontra ulaznih vrata. Dakle čim izađe, suočava se sa mojim osuđujućim pogledom i hvatam ga u neobranom grožđu. Čim je izašao, mahinalno je dograbio svoju čašu sa stola i počeo točiti vodu sa aparata. Hladnu vodu, sa nove pipe. Tek negdje kod četvrtog ili petog gutljaja počinje da shvata šta on to pije.

– „Otkud nova česma?“ – to je pitanje postavio kao da je htio da me navuče da se samopohvalim kao neko dijete, što onda možda i nisam bio.

- „Pa nisam te mogao sačekati da ti u lice kažem da nisi bio u pravu. Ostali došli sa plaže žedni, bilo mi žao da čekaju“ – govorio sam to istinito ali i ironično, ne bi li se osjetio makar malo krivim što me ostavio na suncu.

- „Znači ti si je popravio. Kako?“

- „E vala baš onako kako sam ti prvi put rekao. Odvrne se puknuta česma sprijeda i namontira nova. Jedan minut posla!“

Otac me na to pogleda onako mangupski, podiže desnu obrvu i revoltira – „Pa ja tebi fino kažem da se treba tako zamijenit... A ti meni treba sve povadit odzada pa da se dođe do česme. Bože dragi šta sam ja rodio.“. – poslije toga mi je uputio opet onaj mangupski pogled, namignuo i blago se nasmiješio i tad je (za mene) postao legenda.

Ovaj tekst pišem u Umagu, u Istri, u mjestu gdje nisam nikada ljetovao sa ocem. Baš bih volio da je ovdje pa makar i da oremo njive po suncu...

Baš bih to volio...