Pisao sam ti pisma.

Slao ih u staklenim bocama
s drvenim čepovima,

da ih ne raznesu
divlji morski talasi

tamo gdje ta pisma
ne bi trebala biti.

Čekao sam tvoje odgovore.

Hodao tamo-amo
osvijetljenim hodnicima

i prstima kroz redove
svoje male sobne biblioteke

koju si toliko voljela.

Rekla si mi da sam prvi muškarac kojeg znaš
da je čitao Sylviu Plath.

Rekla si mi da si zbog toga sigurna
da smo ja i ti srodne duše.

Pročitao sam u jednoj od knjiga
koju si mi ti kupila,

da srodne duše
ne završe uvijek zajedno.

Da je zauvijek za većinu ljudi
mit

koji je izmislio neko
ko se nadao.

Kao što se ja sada
nadam tebi.

Da li je prešao tvoj brod
moje talase?

Jeste li se tvoj brod i moja pisma
mimoišli negdje na pučini?

Je l' baš nijednu bocu od stakla
nisi primijetila da plovi?

Ja to ne mogu da znam,

a iščekivanje je uvijek
najgore od svega.

Najteže bih podnio

da se tvoj brod usidrio
u nekoj dalekoj zemlji

punoj pješčanih i dugih obala

do kojih ne stižu više

ni staklene boce

ni ljubavna pisma.