Otvorila sam vrata vikendice i dobro poznati prizor zagušljivog dnevnog boravka ukazao mi se pred očima. Možda je čudno, ali naša vikendica nema hodnik. Kada prođeš kroz ulazna vrata, ulaziš pravo u dnevni boravak. Nikad nisam uspijela s tatom raščivijati da li je to bilo planirano u nacrtu vikendice ili nije.

Vikendicu je sagradio moj tata kada je saznao da je moja mama trudna sa mnom. Želio je da imamo gdje otići ljeti ili kada nam dosadi brzina života u gradu. Kad sam ušla u svoje kasne dvadesete, shvatila sam da je tata zapravo želio da imamo naše mjesto gdje uvijek možemo biti porodica ma šta život stavio ispred nas. Tada, naravno, nije mogao da pretpostavi da kada napuni 50 godina nikada više neće kročiti nogom u tu vikendicu.

Slavili smo tatin 50.ti rođendan u ovoj vikendici kada su tatu nazvali iz hitne pomoći i rekli mu da su pronašli njegov kontakt u imeniku žene koju je udarilo auto na cesti u blizini staze koja je vodila do vikendice. Našu vikendicu je od plaže dijelila samo uska cesta i puteljak kroz šumicu. Tata je preblijedio i odmah ustao iz fotelje. Uzeo je ključeve od auta i rekao meni i mom mlađem bratu da ostanemo u vikendici. Moj mlađi brat je odmah počeo plakati i vikati da hoće mamu, a ja sam samo sjela na drvenu stolicu i stavila ruke na koljena. Nisam znala šta je u pitanju, ali sam osjetila da ne može biti dobro.

Bio je to naš posljednji dan kao porodice u ovoj vikendici. Tata je došao naduvenih i crvenih očiju i rekao da je mamu udarilo auto i da je umrla na licu mjesta. Iskreno, zahvalna sam mu što nije izmišljao nikakve mistične priče da pokuša ublažiti udar vijesti zašto mama više nije sa nama. Rođendanska torta od jagoda po koju je otišla u slastičaru pored plaže ležala je smrskana pored nje na cesti.

Brzo nas je spakovao i stavio mene i brata u auto. On je još nekoliko minuta ostao u vikendici. Godinama kasnije kada smo moj vjerenik Boris i ja ušli u vikendicu, vidjeli smo da je sve porazbijano. Stakla na prozorima, na porodičnim fotografijama, drvene stolice, svo suđe. Od nekada mjesta gdje uvijek možemo biti porodica, ma šta da se desi, ostale su krhotine. Tata je zaključao vikendicu i odvezao nas nazad u grad drugom cestom. Samo da ne idemo tom na kojoj je moja mama stradala. Od tada je prošlo 16 godina. Sahranili smo mamu na groblju pored njenih roditelja, ja sam u međuvremenu završila fakultet i vjerila se za kolegu s fakulteta, brat je završio srednju i odlučio da neće ni počinjati fakultet, već da će otići da radi u Njemačku, a tata je ostao sam u našoj kući u gradu.

Godine od mamine smrti bile su svima teške, a posebno mom tati. Ipak je on najviše vremena provodio sa njom. Dvanaestogišnja ja, čini mi se da nije sebi dopustila niti jedan minut žaljenja, već sam odmah nastavila sa školom, počela trenirati žensku odbojku, upisala se u školski hor i počela pohađati literarnu sekciju i časove francuskog. Samo da nijednom ne ostanem sama s mislima da me moja mama nikada više neće dozivati iz kuhinje ujutru i vikati da kasnim u školu i da je bolje da siđem što prije, inače će se ona popeti po mene.

Otvorila sam vrata koja su vodila na malu drvenu terasu. Terasa je gledala na nisko žbunasto rastinje, pokoje drvo i na more. Iako je bio kasni juni i ljetnja sezona nije još uvijek bila počela, obala je već bila dovoljno puna domaćih i stranih turista. Dječiji glasovi prolamali su se ulicom u blizini vikendice. Počeo je padati mrak i zrak je ispunio onaj ljetnji miris koji nije imao nikakvu posebnu aromu, ali smo ga svi uvijek mogli prepoznati kao ljetnji. To je onaj miris koji odjednom osjetiš šetajući ulicom u sred noći u aprilu ili maju, dok ideš do benzinske pumpe po cigare, jer si se kasno sjetio da ti trebaju cigare i ništa drugo ne radi.Taj miris te odmah ispuni s hiljadu emocija i vrati u momente iz prošlosti. Na trenutak, bila sam zahvalna tati što je odlučio da nikada neće prodati vikendicu.

Tata se složio sa tim da Boris i ja uredimo vikendicu tako da se u jednom trenutku može izdavati, ali se nije složio s tim da ju prodamo i damo mu taj novac. On sada ima 66 godina i rekao je da Boris i ja možemo početi izdavati vikendicu turistima, ali tek kada on umre. Zvuči morbidno, znam, ali njegova želja je bila da niko osim porodice ne uđe u vikendicu za vrijeme njegova života. I Boris i ja smo to poštovali.

Jesam li rekla koliko sam zaljubljena u Borisa? Njegov tata je umro od leukemije kada mu je bilo 11 godina i sasvim dobro je razumio bol gubitka roditelja dok si još dijete. Nije bol jedino što nas spaja i zašto smo par, naravno. Par smo jer volimo da čitamo. Boris je jedini muškarac kojeg ja znam da je čitao Sylviu Plath. Volimo istu muziku. Ni jedno ni drugo se ne bavi umjetnošću profesionalno, ali oboje pokušavamo. On slika, a ja pišem pisma kroz poeziju. Oboje redovno idemo u galerije, muzeje i na koncerte. Oboje volimo da putujemo i isprobavamo različitu hranu. Svaki put kad otputujemo na neko novo mjesto eksperimentišemo s hranom koliko god je to moguće i svaki put jedno ide u apoteku da kupi lijekove za dijareju i povraćanje ovom drugom. Koliko smo puta samo vidjeli jedno drugo da povraćamo. Mislim da je ljubav kad možete biti odvratni jedno ispred drugog, naravno sve ima svoje granice, ali i dalje biti zaljubljeni jedno u drugo.

Boris me je nazvao da pita kako sam. Znao je da je svaki povratak u ovu vikendicu bolan, čak iako sam otišla na mali odmor. Boris me nikada i nizašta nije pritiskao. Bio je jedna od rijetkih osoba u mom životu koja je razumijela. I dalje nisam sigurna da li sam sebična i da li mu stalno tražim da nešto razumije ili je on jednostavno osoba koja bira da razumije.

Tatu nisam zvala, iako sam htjela. Tata zna da nekada odem do vikendice, ali ne voli da mu se javljam iz nje.

Tu noć sam otišla ranije na spavanje. Sutra svejedno putujem dalje poslom pa mi treba dobar san. Pokrila sam se čaršafom po nogama i pokušala zaspati. Što sam se više tjerala da zaspim, to mi je san sve teže dolazio na oči. Ne priznajem to toliko lako, ali brinem se. Za vjenčanje s Borisom, kako će to izgledati, kakav će nam biti brak, da li ćemo imati djece, da li brat stvarno ima toliko posla u Njemačkoj ili redovno izbjegava pozive i poruke, da li će se moj tata ikada više smijati, da li je moja maca Fifi koja je uginula prije 3 sedmice negdje sama u nekom mačijem čistilištu, jer nije bila baš fina maca prema drugima, iako prema meni uvijek jeste. I Borisa je nekoliko puta ujela, iako je samo htio maziti. Trebala mi je mama.

Otresla sam čaršaf sa sebe i otišla u kuhinju. Nasula sam sebi čašu vode i sjela za drveni šank. Spustila sam čelo na svježe drvo. Čelo mi se odjednom učinilo teškim. Onda sam osjetila dvije nježne ruke na sebi. Taj neko nagnuo se i lijepim glasom mi šapnuo da će sve biti u redu i da je sa mnom zauvijek. Prepoznala sam glas svoje majke. Samo mi se činio nekako mlađim. Sobu je odjednom ispunilo plavičasto svjesto, iako je jedino svjetlo koje je gorjelo bilo od lampe u dnevnom boravku. Glas je ponovio da će sve biti u redu. Da sam dovoljno jaka.

Probudila sam se ujutru sa šankom oslikanim na čelu. Neobično, ali osjetila sam se prilično odmornom. Pored mene je bila čaša vode. Ne znam kako sam zaspala, ali cijelu noć sam provela spavajući s glavom naslonjenom na drveni šank u kuhinji.

Zvonio mi je telefon u sobi. Bio je to moj tata. Pitao me je kako sam i rekao da ima nešto važno da mi kaže. Bilo je rano ujutru i odmah sam se počela bojati da mu se nije nešto desilo. Rekao mi je da je sanjao moju majku. Sjedili su na drvenoj terasi vikendice i pili kafu. Padao je mrak. Mama je ustala i rekla da se brzo vraća. Kada je tata otišao da provjeri gdje je, vidio je mene za šankom kako spavam i mamu kako me miluje po ramenima i leđima i govori kako će sve biti dobro. Rekao mi je da je san izgledao tako živ. Rekla sam da vjerujem da je mama stvarno bila ovdje sa mnom sinoć. Oboje smo plakali. On preko telefona, a ja u vikendici.

Kad je došlo vrijeme da idem, osjetila sam neku težinu u srcu. Kao da se ponovo odvajam od mame. Kao da je sinoć barem na trenutak bila tu sa mnom i to kada sam najviše željela da bude tu. Nisam osoba koja vjeruje u slučajnosti. Mislim da iza sudbine svakoga od nas stoji dobro promišljeni plan. Nekada nam se dijelovi plana ne sviđaju, ali tu stoji lekcija o prihvatanju. Moje mame više nema, ali poručila mi je da će uvijek biti tu sa mnom. Koja je slučajnost da je moj tata sanjao dijelić mog sna?

Draga mama, Boris i ja sjedimo na terasi naše vikendice. Ipak smo odlučili da je ne izdajemo. Biće to naše mjesto. Gdje uvijek imamo jedni druge, ma šta da se desi. Brat se vratio iz Njemačke i ponovo smo u kontaktu. Tate više nema među nama. Hoću da vjerujem da ste se ipak negdje našli. Naša djeca igraju se u bašti. Treba da vidiš moju curicu. Ista je ti. Šaljem ti ovo pismo u boci, kako smo uvijek ja i ti radile dok sam bila mala. Ti ga pročitaj kao sirena ili kao neka kapetanica. Ja sam ti od svega toga najviše zahvalna što si bila moja mama.