I.

Onda kada biraš misli, tad se sve više i zapetljaju —
moraš da razmišljaš i o njima i o tuđem osjećaju:
kako će sve da zvuči onda kada je na drumu?
Hoćel' srna uspjeti sigurno pretrčati u šumu?
Dok ti brineš o svemu, nečija je glava na paši...
Šta misliš, čiji je teret lakši?
Od onoga što brine ili onoga koga ništa ne dotiče?
Jer teško je zaustaviti kap koja i kroz zatvorene ventile protiče..

-----------------------

II.

Sjedim i pitam se zašto je svijet zao,
zašto je svaki sistem na testu "pravde" pao?

Iako pravda ne može biti pobjednik na ovom svijetu, ne znači da treba da sjedimo prekrštenih ruku znajući finale,
i ne znači da ne trebamo biti "konformisti" samo zato što su šanse pobjede male.

Imamo sposobnosti govora, ali zašto ne koristimo tu blagodat?
Zašto smo tek složni onda kada je rat?

Osude padaju kao kapi kiše,
i njihovu težinu kišobrani ne mogu držati više...

Posteri, glasovi, riječi —
ništa bol ne može da izliječi,

Ali svaki korak, svaka izgovorena riječ je izricanje svog mišljenja,
to što se ističemo u masi "nepravde", znači da smo razumna stvorenja;

Znači da stojimo u boli koji drugi nose nadajući se da će ona biti malo lakša za podnijeti,
znači da ćemo imati dobrih djela za ponijeti,

znači da još ljudskost postoji, da nije umrla zajedno s sistemom,
znači da se nosimo ljudski s problemom,

znači da još ima nade, ali i još uvijek ima slijepih s odličnim vidom
i gluhih sa odličnim sluhom;

tužno je da moraju da osjete bol na svojoj koži da bi progledali i pročuli,
zar smo toliko nehumani?