Kad me neko pita fali li mi neko, najčešće odgovorim sa : „ Šta ja znam “

Ne zato što ne znam odgovor, nego zato što neke stvari čovjek ne uspije izgovoriti naglas.

Lakše mi je reći „ šta ja znam “ nego priznati
da te ponekad zaboli ime koje više ne želiš da izgovaraš,
da ti nedostaje glas koji više ne čuješ ili prisustvo koje je nekada bilo sasvim obično, a danas nedostižno
da se više ne želiš upoznati sa osobom koju si ranije poznavao

Oduvijek sam mrzio rastanke.

Ne one velike, rastanke uz suze i zagrljaje. Nismo valjda u Holivudu pa da pravimo takve rastanke. Mrzio sam one tihe, kada neko polako postaje stranac i kada razgovori postaju kraći, tada valjda oboje znamo šta to znači.

Teške li su emocije kada posljednji put vidiš nekoga, a da toga nisi ni svjestan.

I zato sebe često pitam:

Ako odlaziš od osobe koja ti je bila draga, je li ispravno javiti se još jednom ili otići bez pozdrava?

Možda je teže ostati, ali ni odlazak nije jednostavan. Ta posljednja poruka donese mir, a nekada samo otvori rane koje su pokušavale zacijeliti. Nekada je zbog poštovanja potrebno reći zbogom, a nekada je najveće poštovanje pustiti nekoga da nastavi svojim putem.

I mislim da sve ima svoje. Lakše mi je uvijek bilo pustiti nekoga da nastavi svojim putem. Ne zato jer ga mrzim ili mu ne želim dobro, nego zato jer znam da ima razloge za odlazak. Zašto bih sebi želio to " zadovoljstvo " da ta osoba ostane još koji trenutak?

Kažu da vrijeme liječi sve.
Ne znam, mislim da ne liječi već nauči čovjeka kako da se nosi sa bolom.

Nisu nas uništili odlasci ljudi, nego nade koje smo vezali za njihov ostanak.

Možda zato svaka uspomena ima dvije strane, postane gorka ili teška. Jedna strana koja nas grije i druga koja ga stegne kao da dobijamo srčani napad.

Zato mi je Nebojša Glogovac stalno u glavi sa onim svojim :
„ Sve prođe. I dobro i loše. Samo je važno ostati čovjek “

I zaista, sve prolazi. Ljudi odlaze, gradovi se mijenjaju, putevi nas razdvajaju. Ono što danas izgleda kao kraj, sutra postane samo jedno poglavlje.

Neki ljudi ostanu u našim životima čak i kada odu. Neki ostanu samo u našim mislima.
A možda je i to dovoljno.
Jer nije svaka osoba koja ode izgubljena. Neke samo nastave svojim putem dalje od nas. Ne umiru te osobe. Samo nastave da žive daleko od nas.

Zato sam svoje nade s' vremenom prestao polagati u ljude, još negdje davno.

Ljudi obećavaju pa zaborave
Ljudi ostanu pa odu
Ljudi vole pa se promijene

Svoju nadu polažem u Boga.

Jer kad svi odu, On ostaje.
Kad svi šute, On sluša.
Kad se sva vrata zatvore, On pronađe put i otvori ih.

Možda baš još uvijek, kad me neko upita da li mi neko fali, i dalje kažem ono svoje : „ Šta ja znam “

U sebi stalno pomislim da nam neki ljudi nikada ne prestanu nedostajati samo mi naučimo živjeti bez njih. Valjda je to normalan ciklus u čovjekovom životu.