Prije par dana (čini mi se da je bila subota), krenuo sam do jednog omanjeg tržnog centra, koji je od mog stana udaljen nekih tridesetak minuta laganog hoda i normalnog raskoraka, da kupim nekih bezvezarija za stan. Odmah da se razumijemo, te bezvezarije su krajnje nepotrebne; valjda se zato tako i zovu, ali su dovoljno dobar razlog da se malo protegnu noge i uštedi koja para za gorivo.

Kao što rekoh, taj maleni zadatak, „side quest“, mi je trebao oduzeti sat, eventualno sat i po, međutim, Bog je radio protiv mene, pa mi je nepravedno i mojom krivicom oduzeto punih četiri sata. Kako? Evo ovako...

Opremim se svojim slušalicama, cigaretama, novčanikom i uputim se pravcu centra grada, ali moji racionalno-nelogični izbori su me navele na stramputice neposluha i nekaraktera. Dakle da bi se stiglo do pomenutog tržnog centra, mora se proći kroz jedno naselje i sam centar grada (što sam, podrazumijeva se, i uradio) ili ići putem dosadne magistrale bez neke selektivne hladovine gdje se ne čuju ni sopstvene misli od zvukova gustog saobraćaja. Ali, vidi vraga, taj put kroz naselje i centar je pomalo rizičan i to zbog kafića. Za ovakve stvari, najgore što se jednom ljudskom biću može desiti je da živi u gradu gdje su mu rođeni roditelji i gdje je odrastao. Ne prođem ni dvadesetak koraka, neko me zaustavi da pita kako su moji, koliko su porasla bratova djeca, gdje sam, šta radim, dokle sam došao sa fakultetom i tome slično.
Neka zastanete sa svakim poznanikom, članom šire rodbine, prijateljem iz osnovne, makar po tri minute i recimo da se to desi deset puta, hop! Ode čitavih pola sata.

Naravno, da nevolja bude veća, uvijek u tom nekom kafiću (još je gora stvar ako ste tu čest gost) sjedi neko od mojih bližih prijatelja ili članova porodice. Odmah ide ona kobna rečenica: „Bujrum sjedi! Hajde na jednu s nogu“ – sklop ove rečenice mi nikada nije bio jasan. Čuj, prvo sjedi pa onda jednu s nogu – „Ne mogu vala, u žurbi sam nekoj. Drugi put.“ – budimo realni i objektivni, svima se nama sjedi makar na nekih desetak minuta da se srkne da kafica i ispuši jedna, eventualno dvije cigare i tako po tri puta (barem u ovom konkretnom slučaju). Dakle tri puta po „desetak“ minutica, hop! Ode još jedan sat. Mic po mic, uđi tamo, sjedi na minut ovamo, pozdravi se s ovim, pozdravi se s onim, dođi konačno do tržnog centra, pokupuj šta treba, pa onda opet sjedi da se odmoriš (jer uspuše se čovjek od tolikog hodanja), kreni nazad kući, hop! Odoše sva četiri sata.

Mada, moram biti iskren, kada se sve sabere i oduzme, dobra je to stvar. Kafići su vrlo važna lokacija za moju generaciju, par godina gore ili dole, svejedno. Tu se okupljamo, razgovaramo, družimo, rješavamo probleme, upoznajemo nove ljude, svađamo se sa starima, i tome slično. Ja sam, naprimjer, u kafiću načuo priču da jedna firma traži radnike. Ne samo to, nego sam dobio i instrukcije kako da se prijavim kao i mnoge druge stvari i informacije vezane za samu firmu. Ne pamtim da mi se više ikada u životu desilo da trčim toliko brzo da bih stigao kući i počeo pisati CV. I dan danas, nešto preko dvije godine poslije (znam da ne zvuči puno), radim u toj firmi i s ponosom kažem da uživam u svom poslu. Da kucnem o' drvo!

A poznavao sam tako jednog čovjeka iliti „lika“ koji čitavu jednu smjenu provede u kafiću. Sjedi, pije kafu, pojede nešto iz obližnje pekare, rješava ukrštene riječi; reklo bi se – nehljebar. Iako je bio sušta suprotnost toga. Kad sam čuo koliko je „težak“ i koliko mjesečno love „prevrne“, bio sam ubijeđen da me laže. Ali, još jedna prednost kafića – SVI SVE ZNAJU! Raspitam se ja malo uokolo, onako neobavezno, ne bi mi te informacije promijenile ama baš ni jednu stvar u životu, ali sam to koristio kao izgovor da na tim kafama ostanem po još koji minut.
Kad ono fakat, lik je neki ozbiljan biznismen. Tek nakon toga sam krajem oka počeo pratiti koliko puta se javi na telefon. Aproksimativno, u nekih sat vremena oko jedanaest puta... Zamisli...

Kafić je kod nas alternativa za neke stvari, od univerzitetske biblioteke, preko male javne tribine za rasprave o kulturi, sportu, pa sve do biroa za zapošljavanje. Sve nam je tu u tih par kvadrata, u po kojoj cigareti i u (otprilike) dvije šoljice kafe. Prema tome, dragi roditelji, staratelji i ostali: kada vidite omladinu u kafiću, nemojte odmah na crnilo. Vjerovatno se za jednim stolom traži posao, dok se za drugim se dobija. Za trećim se pruža neka pravna usluga, a povrh svega toga par stolova je sklopljeno u javnu tribinu nadmetanja mišljenja u pokušaju izgradnje ozbiljne ličnosti. Dakle, dešavaju se ozbiljne stvari, samo to djeluje neozbiljno.