Naučile me zime da ne dolaze prije jeseni, da ne mogu red preskakati, da snijeg nema pravo da padne dok lišće još uvijek vjeruje da ima gdje ostati. Isto važi i za ljude.

Ne možeš ubrzati ono što mora proći kroz svoje faze, niti zadržati ono što je već odlučilo da ode. Vivaldi je napisao četiri godišnja doba kao da je sve uredno raspoređeno, kao da život zna svoj red. Kao da proljeće uvijek znači početak, ljeto sigurnost, jesen kraj, a zima tišinu. Ja recimo nikada nisam znao za taj red.


Kod mene su se godišnja doba miješala. Neka su dolazila prerano, neka odlazila prekasno, i nikada nisu trajala onoliko koliko je trebalo. I u svemu tome bila si ti.

U svakom proljeću koje nije stiglo da postane proljeće.
U svakom sušnom ljetu koje je izgledalo kao da će trajati zauvijek.
U svakoj jeseni u kojoj je list pao prebrzo.
U svakoj zimi u kojoj je pao snijeg duže nego što sam očekivao.
U svakom ljetu ti, u svakoj zimi opet ti. A između? Opet ti.

Kao da odlaziš sa lastama i dolaziš sa njima. Dok ih nema, svaka misao je o tebi.

Proljeće mi nije donijelo početak, ljeto nije obećalo trajanje, jesen me naučila kako da pustim. Zima je ostala između. Baš kao sve ono što nismo stigli izgovoriti jedno drugom.

Čudno je kada u proljeću ne vidiš više novi početak. Visibabe više ne izgledaju kao nada, nego kao ponavljanje. Ptice koje se vraćaju ne olakšavaju, nego podsjećaju da se sve vraća osim onoga što čekaš.

Ljeto je bilo najgore. Sunce je imalo najveću težinu svega. Sve je izgledalo blizu, a ništa nije bilo. Ljudi su se smijali, kao da ne primjećuju tišinu ali upravo u toj tišini sve je počelo da se ruši.

Jesen me je učila kako da pustim. Lišće koje pada više nije izgledalo romantično, nego kao sve ono što sam pokušavao zadržati bez uspjeha. Svaki vjetar nosio je nešto poznato, nešto što je nekada imalo oblik prisutnosti.
Nosio mi je tebe i donosio nazad. Svaka kap kiše je bila kao ogledalo. Ni Beograd nije isti, a u njemu sam vidio tebe.

Zima se najviše zadržala. Snijeg je izgubio svoju ljepotu i postao sjećanje na tebe i na prazninu koju stalno osjetim. Hladnoća je navirala na svaki tvoj pomen. Kao da je znala da se nećeš vratiti.

Ljudi su govorili da se vrijeme mijenja, ali promjenu nisam vidio. Možda samo nisu bile u vremenu već u meni. Ljubav mi je prestala biti ljeto i postala zima koja ne treba objašnjenje da bi se zadržala. I u tom svemu, izgubio sam tebe.

Izgubio te nisam tek tako. Vidim ga kroz promjenu godišnjih doba bez ljubavi. Kao da smo stalno ponavljali iste procese. Ljubav i svađa, a između tišina koja nas je odvukla dalje. Nije bilo kraja, samo postepeno nestajanje.

Ponekad postoji osjećaj kao da ne živim dane, nego ostatke onoga što je ostalo. Kao da mi vrijeme ne teče naprijed, nego je postalo jedna tačka koja se ne pomjera. Lako ću ja i tugu oprostiti, al' ljubav nikada.

I ako se ikada vratiš, ništa neću trebati da ti kažem. Dovoljno će biti da se pojaviš kao godišnje doba koje je predugo izostajalo. A sve ostalo će se vratiti na svoje mjesto, kao kad bi Vivaldi završio kompoziciju. I naravno da mi ne bi vjerovala, s' pravom, a kako bi kad' se ni ja sam sebi ne usuđujem vjerovati.


Čekat ću te, u nekom drugom godišnjem dobu. Čekat ću svaki tvoj dio i sve što donosiš sa njim. Tišinu, nemir i daljinu.

Kako li je lastama kad' napuštaju Beograd? Kako li je lišću koje pada Wien-om? Imaju li osjećaj da nemaju tebe iako dnevno prođe milion ljudi?

A čudno je kako sam te pokušavao tražiti u drugim gradovima u različitim godišnjim dobima. Valjda sam se nadam da će upotpuniti svu tu tišinu koja je ostala između nas. Trebala si mi vjerovati, ali znam zašto nisi. Htio sam sa tobom seriju ali nisam se uklapao u tu ulogu. Volio te onaj koji nije smio.

Beograd je bio početak svega. Tačno te jeseni je sve postalo ozbiljno. Tako naivno, kao dijete, dok je lišće padalo ja sam tebe našao. U kapima kiše sam te vidio najsavršeniju i to mi bi sudbina. Uzeo sam te za ruku, plesali smo tada. Mislim da što smo bliže bili, to je bila veća distanca.

U proljeće te tražih u Berlinu. Učinilo mi se da te vidim kako sjediš u parku. Nisam te ni tamo našao, ali sam našao spokoj i spoznaju da i drugi gradovi mogu povrijediti. U meni je tada sve umiralo. Eh, kakav kontrast. U meni umire a rađa se u proljeće.

Wien je došao u zimu, kada je sve umiralo. Grad me podsjetio na tebe i tvoju hladnoću. Vjetar mi te često donosio i odnosio, ovog puta, samo je sjećanje ostalo. I baš u zimu, moje srce je bilo najhladnije. Kao da sam te htio zaboraviti.

Ljeto u Barceloni, u La' Hospitaletu. Tamo gdje je Morad i njegova verzija savršene ljubavi. Smatrao sam te da ću te naći u njoj, da će Amor opet pogoditi moje srce, ali te nije bilo. Jako je čudno ne čuti tvoje ime u milionskom gradu, već ga tražiti u milionima novih ljudi.

Da li će ikada trajati više od četiri godišnja doba kao kod Vivaldija ili da te tražim u petom dobu koje si ti sama?