Nešto je gotovo paradoksalno u ovoj reprezentaciji Argentine. Što je bliže provaliji, to djeluje mirnije. Što je veći pritisak, to igra sigurnije. I upravo zato je gotovo nemoguće analizirati ovaj tim klasičnim fudbalskim rječnikom.

U svakoj utakmici nokaut faze ostavljaju utisak ekipe koja je na posljednjem izdisaju. Protivnik preuzima inicijativu, vrijeme neumoljivo curi, kritičari već pišu čitulje, a društvene mreže pripremaju nove priče o kraju jedne ere. Sve izgleda kao da je gotovo.

A onda – još jednom.

Još jedan potez. Još jedno dodavanje koje niko nije vidio. Još jedna odbrana koja prkosi logici. Još jedan gol koji mijenja sudbinu. Kao da negdje duboko u sebi nose uvjerenje da utakmica završava tek onda kada oni odluče da je završena.

Koliko puta moraju ponoviti isti scenario da bismo prestali govoriti kako imaju sreće? Koliko puta moraju ustati iz pepela da bismo priznali da to više nije slučajnost nego istinski kvalitet? Šampioni nisu oni koji nikada ne padnu. Šampioni su oni koji svaki put pronađu način da ustanu. Argentina upravo to radi.

Najveća snaga Gaučosa nije savršen fudbal. Nije ni posjed lopte, ni statistika, ni taktičke šeme koje analitičari satima vaze po televizijskim i inim studijima. Najveća snaga Selekcije je samouvjerenost. Ona gotovo fanatična samouvjerenost da uvijek postoji još jedan napad, još jedna prilika i još jedan trenutak koji može promijeniti historiju.

A u središtu te samouvjerenosti stoji veliki Lionel Messi.

O njemu je napisano gotovo sve, ali postoje igrači čiji se utjecaj ne može objasniti ciframa. Messi nije samo kapiten. On je gravitacioni centar ove reprezentacije. Oko njega se vrti igra, ali još više – oko njega se vrti postojanje cijelog tima. Njegovi saigrači ne igraju samo s njim. Oni igraju za njega, jedni za druge i za grb koji nose na prsima. Spremni su istrčati sve, uklizati na svaku loptu i podnijeti svaki udarac ako će to ekipu približiti korak prema pobjedi.

To se ne može naučiti preko noći. To se ne može kupiti. To je identitet.

Treba naučiti da je besmisleno otpisivati Argentinu dok god na semaforu teče vrijeme. Jer ova reprezentacija ne priznaje poraz onda kada ga drugi već vide. Ona se hrani sumnjama protivnika i pretvara ih u gorivo za još jedan povratak.

Možda će jednog dana izgubiti. Takva je priroda sporta. Ali dok se to zaista ne dogodi, jedna lekcija ostaje nepromijenjena: nikada ne pišite kraj priče o Argentini prije posljednjeg sudijskog zvižduka.