Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine nalazi se na tek drugom velikom takmičenju otkako je priznata kao nezavisna država. Mnogi će reći manjak sreće, teški protivnici u baražima ili kobne sudijske odluke. Da, svjedočili smo svemu. Ipak, čini se da svaki neuspjeh otkriva naše sistemske boljke – nestrpljivi smo, arogantni i „ne pokrivamo se koliko je dug jorgan“ (kao i uvijek, čast izuzecima).

Prvi pasus daje dojam da će se tekst pozabaviti dubokom analizom taktičke postavke Sergeja Barbareza. Možemo biti zadovoljni ili ne, imamo pravo kao navijači da smatramo kako bi trebalo, to je dio emocije, a novinari i stručna lica smiju i moraju postavljati neugodna pitanja kada za to dođe vrijeme, kada niz rezultata ne bude odgovarao našim apetitima – iako vrlo često očekivanja nemaju veze s realnošću. Nešto se zakotrljalo nakon silnih poraza, ali kultura proklinjanja visoko kotira u našem društvu.

Potrošene su uvodne rečenice da bi se došlo do prave ideje ovog teksta. Nismo Sofascore i trenutno se nećemo baviti statistikama Benjamina Tahirovića, Ermedina Demirovića ili samog Edina Džeke. Bavit ćemo se njegovateljima kulture proklinjanja i zlobom koja je spremna izaći iz čovjeka na svaki vid nezadovoljstva, ličnog ili bilo kojeg drugog. Svaka loša partija i promašena šansa izazvat će salve negativnosti po društvenim mrežama. U mnogim situacijama tu više nema fudbala niti zdrave pameti, a komentatori će najpogrdnijim imenima nazivati one koji nas predstavljaju na svjetskoj sceni. Bit će tu želja za lomljenjem nogu i tjeranjem iz tima. Psovat će se majke, sestre, porodice, pravit će se generisani sadržaji sveopšteg linča. Bliski članovi porodica završavat će u drugim gnusnim „analizama“ anonimnih i javnih komentatora. Ne samo ovdje, karakteristično je za Balkan, ali djeluje da je toga zaista previše „po glavi stanovnika“.

Nije u pitanju samo fudbal. Ismijavat će se i morbidno proklinjati umjetnike, radnike, košarkaše, čak i meteorologe – ako vrijeme nije kako zamišljaju ili su najavili iznenađujuću prognozu. Bez obzira ima li osnova za bilo kakvu kritiku. Naravno, iz sigurne zone tastature i komfora usmjerenog na negativu. Rezime će dati osnovanu sumnju da dio javnosti cijeni poraz više nego pobjedu, jer se tako otvara prostor za „savjet struke“, a to je mnogo ugodnije i daje više pažnje nego obična čestitka. Strah od uspjeha je veliki jer zahtijeva borbu i kontinuitet. Barem sport bi, na kraju dana, trebao biti samo razonoda. Neka nam je sretno u nastavku!