Znate li gdje prestaje rat, a počinje nešto što ni historija nema dovoljno tešku riječ da opiše? To je onaj trenutak kada iz sanitetskoga vozila izvedete tri teško bolesna čovjeka, ljude koji su se upravo vraćali s dijalize, i ubijete ih pored puta.

To nije vojna pobjeda. To nije borba. To nije čak ni običan ratni zločin.

To je potpuni slom ljudskosti.

Svake godine juli u dolini Sane vraća ista pitanja. Prijedor, Sanski Most, Kozarac, Hrustovo, Vrhpolje… To nisu samo mjesta na geografskoj karti. To su mjesta na kojima je čovjek drugom čovjeku oduzeo pravo da bude čovjek.

Među tom trojicom bolesnika bio je i moj did Ismet.

Ne pamtim ga po bolesti. Pamtim ga po dobroti. Bio je težak bubrežni bolesnik. Svaka dijaliza značila je još nekoliko dana života. I pored bolesti, znao je polako otići do seoske prodavnice samo da bi svom unuku kupio banane koje sam najviše volio. Takav je bio moj did. Čovjek kojega je bolest lomila, ali nije mogla slomiti njegovu ljubav prema porodici.

Dana 29. jula 1992. godine ( za nekoliko dana će biti trideset i četiri godine) otišao je na dijalizu. Nakon dvanaest dana čekanja! A možemo samo zamisliti kako je takvim bolesnicima samo dan čekanja. Zajedno s njim bili su Hasan iz Demiševaca i Almaz iz Sanskoga Mosta. Trojica ljudi koje nije spojila politika, nego ista bolest i ista nada – da će se poslije terapije vratiti svojim kućama.

Dijaliza je završena.

Ali njihov povratak nikada nije.

Na kontrolnome punktu u Tukovima, nadomak Prijedora, sanitetsko vozilo je zaustavljeno. Iz njega su izvedena trojica iscrpljenih bolesnika koji su se upravo vraćali s liječenja. Nisu imali oružje. Nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Rahmetli dida zlotvori, s obzirom da se teško kretao, kako smo doznali, nabili su ga nogom i tako ga izveli iz saniteta.

U neposrednoj blizini su mučki likvidirani.

Pucano je u ljude koji su se vraćali s dijalize.

Koliko duboko čovjek mora potonuti da u teško bolesnome čovjeku vidi neprijatelja? Koliko mržnje mora nositi da sanitetsko vozilo ne vidi kao simbol života, nego kao priliku za egzekuciju? Na ta pitanja nema odgovora koji može zadovoljiti razum.

Porodica nije odmah saznala istinu.

Moja rahmetli majka Derviša, u jeku najazde zločinačkih juriša, obilazila je Keraterm, Trnopolje i druga mjesta zatočenja, vjerujući da joj je muž možda živ, da ga negdje drže zatočenoga. Tražila je čovjeka koji je već bio ubijen.

Godinama nije bilo ni istine ni mezara.

Prije nego što je otkrivena Tomašica, pronađeno je svega nekoliko kostiju moga dida Ismeta. Ukopali smo tada tih nekoliko kostiju, ne zato što je potraga bila završena, nego zato što je porodica konačno imala mjesto na kojem će biti obilježeno postojanje jednoga čovjeka. Valjda to je najmanje što bilo koji čovjek zaslužuje. Tek nakon otkrivanja Tomašice pronađeni su i njegovi preostali posmrtni ostaci, koji još nisu pridodati njegovome mezaru.

Ova priča nije samo priča moje porodice.

Ona je priča o tome dokle može otići ideologija koja čovjeka prestane gledati kao čovjeka. Ona je priča o tome kako ni bolest, ni nemoć, ni sanitetsko vozilo nisu bili dovoljni da zaustave one koji su odlučili ubijati.

Danas, više od tri decenije kasnije, živimo u vremenu u kojemu se prečesto pokušavaju negirati ili relativizirati zločini počinjeni nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, uključujući i genocid nad Bošnjacima koji je utvrđen presudama međunarodnih sudova. Takvo negiranje nije samo vrijeđanje uspomene na ubijene, nego i ponovno ranjavanje njihovih porodica.

Zato priča o didu Ismetu, Hasanu i Almazu nije samo porodična priča. Ona je opomena. Ako iz nje ne izvučemo pouku o važnosti trajne budnosti Bošnjaka i očuvanja historijskoga pamćenja, rizikujemo da zaborav postane saveznik onih koji bi željeli da se istina izbriše.

Ne pozivamo na mržnju. Ne pozivamo na osvetu. Pozivamo na pamćenje, dostojanstvo i odgovornost. Samo narod koji poznaje svoju prošlost, čuva istinu o zločinima počinjenim nad njim i uči nove generacije činjenicama može učiniti sve da se takve tragedije više nikada ne ponove.

Didu Ismetu, Hasanu, Almazu i svim nevino stradalim žrtvama doline Sane neka je vječni rahmet.

A nama neka ostane trajna obaveza da čuvamo istinu o zločinima počinjenim nad Bošnjacima, njegujemo kulturu sjećanja i budemo dovoljno budni da se našoj djeci i budućim generacijama više nikada ne ponove genocid i drugi zločini kojima je moj narod bio izložen devedesetih godina.