Iskreno ne znam šta napisati o genocidu u Srebrenici, a da ima dubinu i smisao. Nažalost, nestale su cijele porodice u jednom danu. Naježite se kada obilazite Fabriku akumulatora, tačnije sledite, jednako kao i na mezarju Potočari, i nikako ne možete shvatiti kako je neko u jednom danu mogao silovati, zaklati i na najmonstruoznije načine ubiti ljude samo zato što su se drugačije zvali.

Koliko god boljelo, ne bih se mogla osvetiti, kao ni mnoge majke koje nisu ni dočekale da pronađu bar jednu košćicu svoje djece. U njihovim očima nema mržnje koja bi mogla vratiti izgubljene živote. Ima samo beskrajna tuga, tiha bol i želja da se sazna istina.

Postoje boli koje čovjek ne može opisati riječima. Postoje tišine koje govore više od hiljadu rečenica. Srebrenica je upravo takva tišina, mjesto gdje svaki kamen, svaka bijeli nišan i svaka suza majke pričaju priču o nevinim ljudima kojima je oduzeto pravo na život.

Najveća snaga tih majki nije bila u tome da uzvrate istom mjerom. Njihova najveća pobjeda bila je što, uprkos svemu što su izgubile, nisu dozvolile da ih mržnja promijeni. Tražile su pravdu, istinu i odgovornost. Tražile su samo ono što svaki čovjek zaslužuje, da se prizna da su njihovi najmiliji postojali, da su voljeli, sanjali i da su nepravedno ubijeni.

Kada stojite u Potočarima, teško je razumjeti da iza svakog imena na bijelom nišanu stoji jedan cijeli svijet. Jedna majka koja je čekala sina. Jedno dijete koje je čekalo oca. Jedna kuća koja je ostala prazna. Jedan život koji je nasilno prekinut.

Srebrenica nije samo datum u kalendaru. Ona je rana koja podsjeća koliko daleko može otići čovjek kada zaboravi da je drugi insan. Zato je naše sjećanje obaveza, a istina dužnost.

Neka im je vječni rahmet i pokoj.

Neka njihove duše pronađu mir, a nama neka ostane zavjet da nikada ne zaboravimo. Zaborav nije lijek za bol, to je druga smrt za one koji su već jednom nepravedno izgubili život.

https://vildana.substack.com/p/srebrenica-64c