Jednokratna žalost:

Sve što je izgovoreno, zamišljeno, zaplakano, zajecano prije sedam dana, već danas 18. jula ne znači ništa. Srebrenica je ostala sama u polutami svoje usamljeničke realnosti. Ostavljena od svih onih kojima je dobro došla za sopstvenu promociju prije svega nekoliko dana. Bat lakovanih cipela i štikala odzvanja dolinom nišana, dok prržvakane floskule isparavaju na podrinjskoj žegi.

18. juli očito ne znači ništa, a samim tim i značaj 11. jula biva sve manji. Srebrenica će imati taj jedan, svoj dan u godini, sve dok tema genocida nad Bošnjacima bude uhuugodna i promotivno prijemčiva, a taj, za sada neznani vremenski interval, može pretstavljati čitavu vječnost rezervisanu za poigravanje sa mrtvima.

Osim dana obilježavanja srebreničkog gemocida, ostala 364 dana Srebrenica je mrtva opština. Vaskrsne po potrebi političkih elita, koje se sprinterski nadmeću u utrci do kapije memorijalnog centra u Potočarima. Zatim slijede fotografije, objave, storiji, postovi i unaprijed pripremljeni govori sa mnogo riječi i malo smisla. Srebrenica je važna, no u praksi je važna samo jednom godišnje, a kada jednokratne, jedanaestojulske žalosti ponestane genocid iznova postaje bitniji od žrtava, a sa žrtvama se za uzvrat postupa velikodušnije nego prema živima.

I nije čudno što je tako. Žrtve su korisne, a pritom nemaju svoj glas. Niti se žale, niti kritikuju, niti za njih poruke vlastodržaca i emisara međunarodne zajednice imaju bilo kakav značaj. Žrtve su zbog toga super. Može da ih koristi ko hoće, kako mu se prohtije i kada mu zatreba. Nezaštićene za života i nebranjene nakon smrti, žrtve genocida u Srebrenici savršen su alat za svakovrsne manipulacije.

Sve što se desi svakog 11. jula veoma brzo pobjegne pod zavjesu zaborava, osim ako se ne radi o incidentu, poput insceniranog kamenovanja Aleksandra Vučića 2016. godine o kojem se i danas, deset godina kasnije, više i učestalije govori nego li o životima žrtava i postratnom stanju u Srebrenici.

U decenijama nakon završetka rata u Srebrenicu se slilo više od 500 miliona KM donacija, subvencija, grantova i ostalih oblika finansijske pomoći. Poljoprivreda, stočarstvo, turizam, industrija, obrazovanje, sport - praktično sve u šta su ulagali domaći i inostrani finansijeri mrtvo je jednako kao i 8372 žrtve genocida.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske baziranim na popisu stanovništva iz 2013. godine u Srebrenici živi oko 13 hiljada stanovnika. Tada je ustanovljeno da Bošnjaci čine većinu sa malo više od 7 hiljada stanovnika, međutim načelnik Srebrenice je Miloš Vučić kadar SNSD-a. Srebrenicom tako upravlja čovjek iz redova negatora genocida Milorada Dodika, no za ovu grešku nije kriv ni Dodik, ni Vučić, a ni SNSD, već dejtonska raspodjela teritorija i postdejtonska strategija političkog nastupa probošnjačkih stranaka u Srebrenici.

Politički neuspjeh nadomješten je ličnim, materijalnim postignućima, jer se kontingent aktivista, kvazižrtava i polupovratnika ili nepovratnika masovno obogatio ubiruću inostrane donacije tokom ranih 2000ih godina. Temom zloupotrebe srebreničkog genocida i pratećim raspolaganjem finansijskim sredstvima bavila se nekolicina domaćih medija, no mnogobrojna dokumentovana krivična djela nikada nisu dobila svoje pravosudne nastavke. Vihor nemara i planskog zaborava raspršio je smrad prevare, ali je zato zadah smrti ostao osnovna nota postgenocidnog odnosa prema Srebrenici.

Jedanaestojulska zabluda o važnosti, brizi i saosjećanju jedno je ogavno ništa čija neiskrena priroda ispliva ispod floskula svega dvadeset i četiri sata nakon komemoracije u Memorijalnom centru Potočari. Istina o zločinu etničkog čišćenja ostane ukaljana lažima o borbi za Srebrenicu i interese Bošnjaka, dok negiranje genocida služi kao svojevrsna ukrasna bravura u igrokazu o jednoj vaviječno (ne)zaštićenoj enklavi i sebi prepuštenom narodu.