SARAJEVO - Danas je 4. februar i prošlo je dovoljno dana da šutnja prestane biti birokratsko kašnjenje i postane politička činjenica. Nakon što su državnim institucijama upućeni precizni, zakonski utemeljeni zahtjevi za pristup informacijama o prisustvu mađarskog TEK-a (Terrorelhárítási Központ) u Zalužanima, odgovorili su jedino Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Delegacija Evropske unije i misija EUFOR-a. Ostatak sistema, od Predsjedništva do Tužilaštva BiH, odabrao je taktiku izostanka. Ne postupanja. Tišine.

A problem s tišinom institucija u Bosni i Hercegovini je to što ona nikada nije nevina. U zemlji u kojoj su nadležnosti o sigurnosti precizno razgraničene Ustavom, u kojoj je ulazak stranih policijskih jedinica strogo regulisan zakonom, i u kojoj terorizam spada pod isključivo djelokrug države, ova kolektivna šutnja ne može biti puki administrativni nemar. Ona je ili izraz institucionalne nekompetentnosti ili svjesne odluke da se javnosti uskrati informacija o mogućem narušavanju suvereniteta.
Kada institucije koje su dužne govoriti šute, onda se pitanje više ne tiče Mađarske, TEK-a ili Republike Srpske. Tiče se države.
Njene strukture. Njenih zakona. I njene sve vidljivije nesposobnosti da obavlja najosnovniji posao: da objasni građanima kako je u policijskom centru jedne entitetske vlade otvorena kancelarija strane specijalne jedinice, a da niko na državnom nivou nije rekao ni riječ. Pitanje kojim otvaram temu odgovornosti je jednostavno:

Šta znači država koja ne umije, ne smije ili ne želi odgovoriti na vlastita zakonska pitanja?

Koja su to pitanja teška za odgovoriti?

Kada se 28. februara prema institucijama Bosne i Hercegovine pošalju precizna, zakonski utemeljena pitanja o stranom sigurnosnom centru koji je otvoren unutar policijskog kompleksa jednog entiteta, očekuje se minimum institucionalne zrelosti. Odgovori možda nisu uvijek ugodni - ali država koja zna šta radi, uvijek zna šta reći. U ovom slučaju, institucije BiH su rekle najviše time što nisu ništa rekle.

Pitanja upućena tim institucijama nisu bila neodređena, niti politički obojena. Naprotiv, bila su jasna: Ko je odobrio dolazak stranih specijalaca? Na osnovu kojeg zakona? S kojim statusom borave u policijskom centru? Da li je sporazum MUP RS - TEK ratifikovan na nivou države? Da li je iko u Sarajevu znao šta se potpisuje u Banjoj Luci?

I jedno ključno pitanje iznad svih: Ko u ovoj državi ima ustavnu nadležnost da otvara vrata stranim sigurnosnim službama?
Ta pitanja sam poslao tamo gdje logika sistema kaže da odgovor mora postojati: u Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo sigurnosti, SIPA-u, DKPT, EUFOR, Delegaciju EU, Ambasadu Mađarske i naravno u Predsjedništvo BiH.

Ne zato što smo htjeli “veliku sliku”, nego zato što je takva arhitektura same države: MVP mora znati status stranih policijskih službenika ; Ministarstvo sigurnosti mora znati da li se formiraju paralelne strukture ; SIPA mora nadzirati svaki ulazak operativaca ; DKPT mora koordinisati strane policijske jedinice ; EUFOR mora procjenjivati uticaj na sigurnosno okruženje ; Ambasada Mađarske mora znati pod kojim statusom šalje ljude ; Predsjedništvo BiH mora odobriti svaki međunarodni sporazum .

Upravo zato je tišina značajnija od bilo kojeg odgovora.
Jer kada institucije koje imaju ekskluzivne ustavne nadležnosti odbiju dati i najosnovniju informaciju, to nije više problem komunikacije. To je problem upravljanja državom. To je problem zakona koji se ne primjenjuje. To je problem sistema koji se pretvara da ne vidi vlastiti raspad. Šutnja MVP-a o statusu operativaca TEK-a, šutnja Ministarstva sigurnosti o postojanju paralelne komandne strukture, šutnja SIPA-e o tome ko ulazi u BiH, šutnja DKPT-a o razmjeni podataka, šutnja Predsjedništva o međunarodnim aranžmanima - sve su to komadi jedne iste slagalice: država koja se povlači iz vlastitog ustavnog prostora.
Od svih odaslanih upita, samo su tri odgovora stigla: onaj MVP-a, proceduralno sterilan, i onaj Delegacije EU, politički distanciran u kojem smo proslijeđeni kolegama u Briselu te od misije EUFOR-a, u kojem su naveli sljedeće:

"EUFOR ostaje u potpunosti posvećen svom mandatu doprinosa sigurnom okruženju u Bosni i Hercegovini (BIH) i pružanja odvraćanja i kontinuiranog poštivanja odgovornosti za ispunjavanje uloge navedene u aneksima 1A i 2 Dejtonskog/Pariškog sporazuma i od strane Vijeća sigurnosti UN-a.

Međutim, EUFOR nema javnih komentara o određenim bilateralnim sporazumima i operacijama o obuci."

Sve ostalo ostalo je ispunjeno tišinom. A u kontekstu otvaranja strane sigurnosne kancelarije u Zalužanima, tišina više nije odsustvo riječi. Tišina je priznanje.

Šta kažu zakoni koje institucije izbjegavaju

Institucije mogu šutjeti ali zakoni ne mogu. Kad državne strukture ne žele reći šta se desilo u Zalužanima, jedino što ostaje je da govorimo jezikom zakona, jer upravo je njima definisano šta je dozvoljeno, a šta nije u pogledu stranih sigurnosnih službi na teritoriji BiH. U nastavku su zakoni koji već sami po sebi opisuju problem - i zato ih institucije najviše izbjegavaju.

1. Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4)

Ustav je početak i kraj ove priče. Član III/1(a) jasno: vanjska politika je isključivo nadležnost države. Član III/2(a) jednako jasno: entiteti mogu uspostavljati “specijalne paralelne odnose” samo sa susjednim državama. Mađarska nije susjedna država. Što znači: svaki aranžman između MUP RS i TEK-a (bez odluke Predsjedništva BiH) ustavno je ništavan, ali je faktički proizveo posljedice. Zato je šutnja Predsjedništva najteža. Jer izostanak reakcije ne osporava pravnu činjenicu nego potvrđuje institucionalni vakuum.

2. Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora BiH

Nazovite ga kako hoćete : “memorandum” , “protokol” , “pismo namjere” .
Zakon gleda sadržaj, ne naslov dokumenta a ako dokument reguliše:

• status stranog osoblja,
• razmjenu obavještajnih podataka,
• operativne ili trenažne aktivnosti,
• prisustvo stranih jedinica,

onda je riječ o međunarodnom ugovoru. A takav dokument može zaključiti samo Predsjedništvo BiH i ratifikovati Parlament.
Ni jedno se nije dogodilo. “Memorandum” je potpisan izvan državnih procedura - zato institucije šute, jer bi svaki odgovor zahtijevao priznanje da je zakon zaobiđen.

3. Zakon o graničnoj kontroli BiH

Ovo je možda najosjetljiviji zakon u cijeloj priči, jer definiše ko ulazi u BiH, kako i s čim.
Strani policijski službenici mogu preći granicu samo ako:

• postoji službena najava,
• postoji odobrenje MVP-a i nadležnih tijela,
• prelaze granicu u uniformi, sa opremom,
• imaju jasno određen status.

Ako su pripadnici TEK-a ušli kao civili i tek kasnije preuzeli opremu - to je kršenje ovog zakona u najčistijem obliku.
Zato Granična policija šuti. Ne zato što nema informacija, nego zato što bi priznanje da je granica pređena bez državnog odobrenja otvorilo veoma nezgodno pitanje: kome u ovoj državi pripada kontrola nad teritorijom?

4. Zakon o strancima BiH

Nema diplomatskog statusa? Nema radne dozvole? Nema posebnog režima? Onda nema ni operativnih ovlaštenja.
A obuka specijalnih jedinica jeste rad. Pristup policijskim objektima jeste poseban režim boravka. Razmjena operativnih podataka jeste sigurnosna aktivnost. Ovaj zakon ne poznaje kategoriju “strani specijalci koji privremeno treniraju u entitetskoj policiji”. Zato OSA, Služba za strance i Ministarstvo sigurnosti radije biraju - tišinu.

5. Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave BiH

Član 14 - Ministarstvo sigurnosti ima nadležnost za:

• međunarodnu saradnju u borbi protiv terorizma,
• koordinaciju svih policijskih tijela,
• nadzor nad stranim operativnim subjektima.

Ako Ministarstvo nije konsultovano, onda je MUP RS stvorio paralelni sigurnosni kanal mimo državnih institucija.
Ako je Ministarstvo bilo konsultovano onda bi morao postojati trag. Traga nema. Zato ima šutnja.

6. Zakon o policijskim službenicima BiH i RS

Ni jedan pravni akt u BiH ne predviđa mogućnost da strani službenici:

• nose oružje,
• učestvuju u operativnim radnjama,
• borave u policijskim centrima,
• razmjenjuju operativne podatke

bez odluke državnog nivoa. Ako TEK radi bilo šta od navedenog, radi izvan zakonskog okvira. Ako ne radi ništa - onda nema razloga da institucije kriju informacije. Zato SIPA i DKPT biraju da se ne oglašavaju.

7. Krivični zakon BiH (čl. 156 i 162a)

Ako postoji zakon koji bi se trebao aktivirati "sam od sebe", onda je to ovaj.

• Član 156 - Napad na ustavni poredak Strana jedinica stacionirana u policijskom kompleksu entiteta bez odluke države ulazi u zonu ovog člana.
• Član 162a - Protivzakonito formiranje vojnih i paravojnih snaga Operativna baza stranog sigurnosnog tijela (bez mandata države) može se kvalifikovati pod ovaj član.

Zato je tišina Tužilaštva BiH najopasnija. Jer ovo je jedina institucija u državi koja po zakonu ne smije šutjeti.

Tišina kao mapa odgovornosti

U Bosni i Hercegovini institucije rijetko govore jednim glasom ali zato kada šute, šute savršeno sinkronizirano. Upravo ta sinkronizirana šutnja otkriva mapu odgovornosti mnogo jasnije od bilo kojeg zvaničnog dokumenta. Tišina ovdje nije slučajna, niti rezultat sporosti administracije. Naprotiv, ona se savršeno poklapa s granicama nadležnosti: što je institucija bliža jezgru državnog suvereniteta, to je šutnja tvrđa.

U ovom slučaju, tišina prati arhitekturu ustava kao da je iscrtana linijarom. Na samom vrhu (Ustav i međunarodni ugovori) nalaze se institucije koje su jedine ovlaštene da odluče da li strana služba smije imati svoje uporište u BiH. Upravo te institucije šute najduže i najtvrdokornije. Predsjedništvo, koje jedino može odobriti međunarodni sporazum. Ministarstvo vanjskih poslova, koje jedino može verifikovati strane službenike. Ministarstvo sigurnosti, koje jedino ima mandat da odobri ili zabrani operativnu saradnju. Sve tri institucije dijele istu tišinu - tišinu koja prekriva teren u kojem bi svaki odgovor potvrdio da je zakon ne samo zaobiđen, nego i ponižen.

Na srednjem nivou nalaze se operativni organi države: SIPA, DKPT, Granična policija, OSA - institucije koje ne mogu reći “nismo nadležni”, jer nadležnost je bukvalno sve što imaju. Njihova šutnja govori najviše: ako ne odgovaraju, to nije zato što nemaju šta reći, nego zato što bi samo priznanje da informacije postoje otvorilo pitanja koja nijedna od njih ne smije dodirnuti. Jer ako saopće da im je poznato prisustvo TEK-a, moraju objasniti pravni osnov. Ako saopće da im nije poznato onda moraju objasniti zašto ne nadziru strani sigurnosni subjekt u policijskom objektu. U oba slučaja, odgovori bi bili jednako porazni.

I na kraju, tu su međunarodni akteri: Delegacija EU, EUFOR, pa čak i Ambasada Mađarske. Njihova tišina je drugačije prirode: ona je politički kalkulisana. EU ne želi priznati da se unutar kandidatske zemlje stvara presedan koji urušava rule-of-law okvire koje Brisel deklarativno promoviše. EUFOR ne želi priznati da u njihovom sigurnosnom okruženju postoji strani specijalni punkt koji nije dio njihovog mandata. Ambasada Mađarske ne želi priznati da je prisustvo TEK-a u Zalužanima politički projekt, a ne profesionalna obuka.

Sve ove tišine se preklapaju poput koncentričnih krugova. I svaki krug govori istu stvar: institucije nisu odgovarale ne zato što nemaju informacije, nego zato što odgovori razotkrivaju pukotinu u sistemu koja se više ne može prikriti proceduralnim frazama. Ta pukotina ima ime: entitet je preuzeo ovlasti države, a država je odlučila da se ne brani.
U tom kontekstu, tišina više nije odsustvo, nego prisustvo straha od priznanja činjenica, prisustvo paralelnog sistema koji djeluje bez ustavnog mandata, prisustvo svjesnog odustajanja institucija od vlastite ustavne uloge. Kada se sve tišine saberu, one postaju jedna stvar: karta moralnog i pravnog povlačenja države.

Šire posljedice šutnje institucija

Najopasnija stvar u političkom sistemu nije kršenje zakona nego trenutak kada institucije počnu djelovati kao da se nikakvo kršenje nije ni dogodilo. U slučaju TEK-a u Zalužanima, upravo ta normalizacija predstavlja ključni problem. Šutnja koja je zamijenila obavezu djelovanja stvara politički prostor u kojem se strana sigurnosna struktura može instalirati u policijskom kampu jednog entiteta, a da država o tome ne razvije ni refleks, ni reakciju, ni institucionalni instinkt samoodbrane.

Takva šutnja proizvodi prvi ozbiljan lom u sistemu: paralelne sigurnosne strukture prestaju biti incident i počinju izgledati kao prihvatljiva realnost. Jednom kada se riječ “kancelarija” počne koristiti kao eufemizam za strano operativno prisustvo, otvara se prostor u kojem svaki politički centar moći može potražiti vlastitog “partnera”. U državi koja se oslanja na krhku ravnotežu, to znači da BiH više ne funkcioniše kao jedinstven sigurnosni prostor, nego kao skup lokalnih aranžmana, raspoređenih po političkim interesima, a ne po zakonima.

Druga posljedica je tiši, ali još opasniji proces: erozija monopola države nad upotrebom sile. Država koja tolerira da se strana specijalna jedinica stacionira u njenom policijskom objektu, a da niko na državnom nivou ne zna pod kojim statusom, suštinski odustaje od onoga što je definiše kao državu. Nije bitno da li TEK danas sprovodi operativne radnje. Bitno je da njihovo prisustvo postoji bez mandata države. Time svaka institucija u lancu sigurnosti prestaje biti garant pravnog poretka i postaje posmatrač sopstvenog obesmišljavanja.

Treća posljedica tišine je stvaranje pravnog presedana koji će sutra biti korišten kao argument za svaku buduću zloupotrebu. Ako se država sada ne oglasi, onda će se ovo smatrati dopuštenim modelom: entitet može potpisati aranžman sa stranom službom i otvoriti joj ured u policijskom centru - i proći nekažnjeno. To više nije incident, to postaje pravilo. Presedan koji danas izgleda apsurdan, sutra će biti zabilježen kao legitimna praksa, a pravni sistem kao tek dekorativni okvir kojim se niko ne osjeća obavezan rukovoditi.

Četvrta posljedica odnosi se na međunarodni položaj BiH. Suverenitet se u diplomatiji ne procjenjuje po ustavnim normama, nego po realnoj sposobnosti da se kontroliše sopstvena teritorija. Ako međunarodni akteri vide da država nije reagovala na instalaciju strane specijalne jedinice bez njenog mandata, to se prevodi kao slabost, neozbiljnost i nesposobnost. Takva percepcija ne utiče samo na sigurnost, nego i na političku težinu BiH u svakom budućem razgovoru, pregovoru ili integracijskom procesu.

Sve ove posljedice vode do istog zaključka: institucionalna šutnja nije odsustvo reakcije, nego prisustvo jedne nove političke realnosti u kojoj se država povlači iz sopstvenog ustavnog prostora. Ako se ova šutnja nastavi, BiH neće oslabiti kroz jedan veliki udar, nego kroz niz tihih, naizgled administrativnih gestova, dok jednog dana ne ostane samo simbolična struktura čiji zakoni postoje na papiru, ali ne i u stvarnom životu.

Država koja ne postavlja pitanja
ne može očekivati odgovore

Slučaj TEK-a u Zalužanima ogolio je nešto mnogo dublje od jednog spornog “memoranduma”. Ogolio je činjenicu da Bosna i Hercegovina funkcioniše u paradoksalnom stanju: formalno kao suverena država sa jasnim ustavnim nadležnostima, a faktički kao prostor u kojem se suverenitet može zaobići, suspendovati ili potpuno ignorisati bez ikakve institucionalne posljedice. To je teritorij u kojem strana specijalna jedinica može ući, instalirati se i započeti rad u policijskom objektu, a da niko na državnom nivou ne osjeti ni obavezu ni odgovornost da objasni kako je do toga došlo.

Ovo nije priča o jednom sigurnosnom centru več o odsustvu državnog refleksa. Kada institucije prestanu reagovati na ono što bi u svakoj drugoj zemlji izazvalo hitne sjednice vlade, parlamentarne istrage i diplomatske note, onda problem više nije slučaj -problem je sistem. Sistem u kojem su nadležnosti postale prazna forma, zakoni dekoracija, a institucije administrativne fasade koje postoje samo da bi skrivale kako se stvarna moć preselila negdje drugo.

Šutnja institucija u ovom slučaju ne može se čitati kao neznanje, niti kao proceduralna sporost. Ona je politička odluka. Odluka da se ne ulazi u sukob s realnošću koja otkriva koliko je država izgubila kontrolu nad vlastitim sigurnosnim sektorom i koliki je prostor prepušten paralelnim strukturama. A kada država izabere da šuti pred pitanjem ko ulazi u njene policijske objekte, pod kojim statusom i pod čijom komandom. To više nije šutnja već priznanje da je zaštita ustavnog poretka prepuštena slučajnosti. Priznanje da je politička volja zamijenila pravni sistem. Priznanje da se suverenitet više ne brani, nego samo administrativno i pro forme opisuje. U svakoj ozbiljnoj državi, instalacija strane specijalne jedinice bez državnog mandata bila bi alarm. U Bosni i Hercegovini, ona je izazvala samo tišinu.

I upravo ta tišina jeste najveći politički i sigurnosni događaj ove priče jer govori o državi

koja više ne postavlja pitanja, a time se odriče i prava na odgovore.

Ako institucije nastave djelovati kao da se ništa nije dogodilo, onda će se sve ponoviti. Ne nužno u Zalužanima, ne nužno pod mađarskom zastavom, ali hoće. Jer presedan je postavljen: entitet može otvoriti vrata stranoj službi, a država će to prešutjeti.
A država koja ne brani svoj monopol nad sigurnošću, uskoro više neće imati šta braniti. Zato je ključno razumjeti da se ova priča neće završiti sa jednim tekstom niti jednim zahtjevom za pristup informacijama. Završit će se tek kada institucije ponovo preuzmu svoju ustavnu ulogu - ili kada bude jasno da tu ulogu više ne obavljaju. U oba slučaja, odgovor će stići.
Pitanje je samo: da li će stići kao povratak države ili kao potvrda njenog nestajanja.