Da se razumijemo odmah na početku: Ova kolumna je malo duža i nije za one koji će je samo preletjeti, usput pokupiti dvije, tri rečenice rečenice, zalijepiti kakvu etiketu i nastaviti dalje. Za ovu priču, preciznije za sklapanje ove priče treba vremena, jer je riječ o mašineriji koja već decenijama melje činjenice, krade fotografije, mijenja imena, dopisuje mrtve, briše žive, pretvara djecu u vojnike, zločince u heroje, a stvarne ljudske tragedije u potrošnu robu srpskog sveta.

Istina? Koga boli briga za istinom!

Počesto mi se desi da u inbox dobijem poruku kakvog neočetnika koji mi, prije svega, opsuje mrtvu majku, a zatim me, u istom naletu nacionalne pomahnitalosti upita zašto nikada ne pišem o srpskim žrtvama. Iako nevine žrtve nikada nisam dijelio po vjeri i naciji, niti mi je padalo na pamet tako li što, pošaljem narečenom stvorenju linkove svojih tekstova o ubijenim srpskim civilima, o srpskim logorašima, djeci, starcima, povratnicima, o zločinima nad Srbima, o imenima i sudbinama koje nacionalističkoj rulji uglavnom ne znače ništa.

I?

Narečeni (ne)čovjek otvori poruku, vidi linkove, pa napiše:
„Svejedno, j***m ti mrtvu majku.“
I tu završava svaka dilema.

Šta vam hoću reći?

Njega i takve poput njega istina ne interesuje. Pravda ga ne zanima. I srpske žrtve mu služe koliko i pocijepana zastava na haubi, mural ratnog zločinca, kokarda na glavi ili psovka u inboxu. Te žrtve u njegovom svijetu nemaju imena, porodice, živote, strahove, lične težine ni posljednje trenutke. One su amorfni broj sa “adekvatnim“ imenom i prezimenom koje služe za nacionalističko potkusurivanje, nevidljiva maskota koja se aktivira kada treba dokazati da su “naši“ najviše stradali, da su svi “drugi“ vječni dželati i da je svaki budući zločin unaprijed opravdan nekim ranijim, uglavnom uvećanim, izmišljenim ili ukradenim stradanjem.

Šta vam hoću dalje kazati?

Najglasniji zaštitnici srpskih žrtava često su upravo njihovi najveći zlostavljači. Njima srpski mrtvi trebaju kao pogonsko nacionalno gorivo, nikako kao ljudi. Trebaju im bezlične kolone, prepravljene fotografije, izmišljena imena, ogromni brojevi i svetačka ikonografija. Čim se pojave dokument, presude, tačani podaci ili neugodno pitanje o odgovornosti, njihova briga za žrtve prestaje, a počinje psovka, sila i svađa kao argumentacija.

A sada uđimo u studiju slučaja odnosno slučajeva.

Slučaj prvi: Dječak Miroslav Bogdanović

Uz put Bratunac-Potočari godinama se uoči obilježavanja genocida u Srebrenici postavljaju fotografije ljudi za koje organizatori tvrde da su srpske žrtve iz srednjeg Podrinja. Sama potreba da se obilježe stvarne srpske civilne žrtve potpuno je legitimna. Svaki ubijeni civil zaslužuje ime, spomen, istragu i pravdu. Svaka porodica ima pravo na istinu. Svaki počinilac mora odgovarati, bez obzira na nacionalnost.

Ali onda se među tim fotografijama pojavi lice trinaestogodišnjeg dječaka Miroslava Bogdanovića iz sela Trešnjevica kod Arilja u Srbiji.

Za one koji ne znaju, dječak Miroslav je svirepo ubijen u maju 2008. godine, duboko u Srbiji, trinaest godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Ubio ga je šezdesetjednogodišnji Milenko, odnosno Milinko Kušić, želeći se osvetiti dječakovoj majci. Sačekao ga je kraj seoskog puta, smrskao mu glavu ašovom, tijelo odvukao u šumarak i prekrio granjem, a bicikl odnio kilometrima dalje kako bi policiju naveo na zaključak da je dječaka udario automobil ili odnijela rijeka.

To je stvarna tragedija nesretnog dječaka Miroslava Bogdanovića.

Dijete je imalo trinaest godina. Imalo je ime, prezime, imalo je svoju porodicu, selo, školu, život koji je nasilno prekinuo svirepi ubica. Arilje je 28. maja 2008. proglasilo Dan žalosti, srbijanski mediji detaljno su izvještavali o zločinu, a fotografija dječaka objavljena je na njegovoj osmrtnici.
Četrnaest godina kasnije, ista fotografija pojavljuje se u bazi podataka naslovljenoj “srpske žrtve Srebrenice 1992“. Ime Miroslav ostaje, ali prezime Bogdanović nestaje. Dijete iz Arilja postaje izvjesni „Miroslav Milivojević“, navodno ubijen 1992. godine u Srebrenici.

Takva žrtva ne nalazi se ni na zvaničnom spisku Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske. Nema Miroslava Milivojevića, nema ratne biografije, nema porodice koja ga traži, nema dokumenta o njegovom stradanju. Ostala je ukradena fotografija Miroslava Bogdanovića, dječaka ubijenog 2008. u Arilju, u Srbiji, koja je zatim postavljena uz put u Potočarima kao dokaz zločina Armije Republike Bosne i Hercegovine (sic!).

Fotografija se pojavila u prilogu RTRS-a. Objavljivao ju je i lokalni pročetnički portal iza kojeg stoji pravoslavni sveštenik iz manastira kod Srebrenice. Stajala je uz tvrdnju da se na panoima nalaze lica Srba koje su ubili pripadnici 28. divizije Armije RBiH pod komandom Nasera Orića. Stajala je tamo 2022, a stoji i danas u julu 2026. godine.

Zamislite razmjere te moralne provalije.

Neko je pronašao posmrtnu fotografiju djeteta ubijenog u Srbiji, preuzeo je, promijenio mu prezime, pomjerio smrt šesnaest godina unazad, preselio ga iz Arilja u Srebrenicu i dodijelio mu drugog ubicu. Miroslavu Bogdanoviću nije ukradena samo fotografija. Ukraden mu je identitet, oteta mu je stvarna tragedija, izbrisana istina o njegovoj smrti, a njegovo lice ugurano je u političku kampanju kojoj nikada nije pripadao.

Nacionalizam je tako dvaput oskrnavio mrtvo dijete.
Prvi put ga je pretvorio u lažnu ratnu žrtvu.
Drugi put je prikrio njegovog stvarnog ubicu.

Jer kada kažete da je Miroslava ubio pripadnik Armije RBiH 1992. godine, vi praktično oslobađate odgovornosti ubicu koji mu je 2008. godine smrskao glavu ašovom. Njegova prava smrt za vas više nije važna, ako je ikada i bila. Njegova majka više nije važna. Njegovo selo više nije važno. Važan je propagandni učinak fotografije uz cestu prema Potočarima, baš u danima kada porodice ukopavaju posmrtne ostatke žrtava genocida u Srebrenici.

A onda isti ljudi kažu da se bore za istinu o srpskim žrtvama.
Koju istinu?
Čije žrtve?
I koji to dječak Miroslav?

Onaj stvarni, Bogdanović, ubijen kod Arilja 2008. godine, ili izmišljeni Milivojević, ubačen u bazu radi nacionalističke potrebe?

Tu dolazimo do srži problema. Fabrikatorima nisu dovoljne stvarne srpske žrtve. Oni moraju dopisivati nove, krasti tuđa lica i premještati ih u smrti, jer njihov cilj nije pomen nego proizvodnja kolektivne mržnje. Stvarna žrtva ima biografiju, a biografija zahtijeva istraživanje. Izmišljena žrtva ima fotografiju i slogan, a to je propagandi sasvim dovoljno.

Primjer dječaka Miroslava Bogdanovića, na žalost, nije usamljen.
Ona ima svog jezivog prethodnika.

Manipulacija Predićevom slikom

Vratimo se unazad. U julu 1994. godine, usred rata, Večernje novosti objavile su sliku Uroša Predića „Siroče na majčinom grobu“ kao aktuelnu fotografiju stradanja srpske djece u Bosni i Hercegovini. Slika je nastala 1888. godine i čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu, ali je čitaocima predstavljena kao prizor sa groblja kod Skelana, navodno snimljen godinu i po ranije dakle nekad u 1992.

Uz nju je ispisana cijela izmišljena biografija. Dječak na slici, tvrdile su Novosti, očajava nad grobom oca, majke i rodbine koje su pobili muslimani. Potom je, navodno, usvojen u Zvorniku i upisao srednju vojnu školu.

Ništa od toga, dakako, nije bilo istina.

Nije bilo fotografije iz Skelana. Nije bilo dječaka iz Bosne. Nije bilo usvajanja, Zvornika ni vojne škole. Bio je samo Predićev naslikani dječak iz devetnaestog vijeka, izvučen iz muzeja i mobiliziran u srpsku ratnu propagandu više od stotinu godina kasnije.

Obratite pažnju na kontinuitet. Godine 1994. umjetničkoj slici iz 1888. dopisuju ratnu biografiju u 1992. Godine 2022. i 2026. dječaku ubijenom kod Arilja 2008. mijenjaju prezime, mjesto i godinu smrti, biografišu ga u 1995. Metoda se nije promijenila. Mijenjaju se samo medij, kadar i politički trenutak.

Tada je novinska redakcija od naslikanog siročeta napravila srpsku ratnu žrtvu. Danas boračka udruženja i propagandni portali od stvarnog mrtvog dječaka prave nekog drugog, izmišljenog mrtvog dječaka. U oba slučaja dijete služi istoj svrsi: Da kod ostrašćene publike proizvede bijes prije nego što razum stigne postaviti pitanje.

Jer slika djeluje kao dokaz. Čitalac vidi dijete nad grobom i prije nego što pročita tekst već je emocionalno razoružan. Upravo zato propagandisti toliko vole fotografije i dječja lica. Broj traži objašnjenje, dokument traži čitanje, presuda traži pažnju, ali slika udara odmah, iz stomaka. Kada joj se doda lažni opis, laž dobija lice, a propaganda privid svjedočenja.

Tako je Predićevo siroče dobilo izmišljenu porodicu i izmišljene ubice. Miroslav Bogdanović dobio je izmišljeno prezime, godinu smrti i rat.

Nacionalistička fabrika, dakle, ne falsificira samo historiju. Ona proizvodi lažne živote mrtvih ljudi. Dopisuje im roditelje, vojske, škole, grobove i ubice. Mrtvi više nemaju pravo ni na vlastitu smrt.

Slučaj drugi: Majka Sabina Mujkić

Idemo dalje…

Na obilježavanju godišnjice “Oluje“ u Prijedoru 2023. godine, iza Milorada Dodika, Aleksandra Vučića i patrijarha Porfirija pojavila se ogromna fotografija žene sa djecom u izbjegličkoj koloni. Skup je trebao simbolizirati progon Srba iz Hrvatske, a fotografija je publici ponuđena kao vizuelni dokaz tog stradanja.

Samo što na fotografiji nisu bili Srbi protjerani u “Oluji“.
Fotografiju je 27. jula 1995. godine snimio fotograf AFP-a Joel Robine. Na njoj je Sabina Mujkić sa djecom, protjerana iz zaštićene zone Žepa nakon pada tog mjesta u ruke Vojske Republike Srpske. Autentičnost fotografije potvrdila je i Sabinina kćerka, djevojčica koju majka drži u naručju.
Dakle, u Prijedoru, gradu logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, gradu bijelih traka, masovnih ubistava. Ghradu Tomašice i protjerivanja Bošnjaka i Hrvata, vlasti Srbije i entiteta Republika Srpska obilježavale su stradanje Srba iz Hrvatske fotografijom protjerane Bošnjakinje iz Žepe.
Može li bizarnije, perverznije i bezobzirnije?

Može, jer ta fotografija već je ranije korištena u srbijanskim medijima kao ilustracija “Oluje“. Neko je sasvim svjesno uzeo sliku bošnjačke porodice protjerane pred Vojskom Republike Srpske i pretvorio je u sliku srpske porodice protjerane pred hrvatskim snagama. Identitet žrtve nije predstavljao problem, jer u ovoj mašineriji žrtva nema pravo na vlastitu priču. Ona je samo tijelo koje se može prebojiti u odgovarajuću naciju.
I ponovo su oštećeni svi.
Oštećena je Sabina Mujkić, jer joj je ukradena vlastita trauma.
Oštećene su njene kćerke, jer im je oteta porodična fotografija progona.
Oštećeni su Bošnjaci Žepe, jer je njihov progon pripisan drugom događaju.
Oštećene su čak i srpske žrtve “Oluje“, jer su politički manipulatori poručili da njihova stvarna lica, imena i sudbine nisu dovoljno snažni, pa im treba posuditi fotografiju druge žrtve.

To je najdublja uvreda srpskim stradalnicima iz Hrvatske. Umjesto da pronađu njihove autentične fotografije, ispričaju njihove priče i utvrde odgovornost za svaki zločin, organizatori su na pozornicu stavili ukradenu sliku iz Žepe. Srpske žrtve ponovo su svedene na prazno mjesto koje može popuniti bilo koje lice, samo dok propagandna scenografija funkcioniše.

Upravo zato ta industrija laži šteti i Srbima, možda najviše Srbima, iako se formalno predstavlja kao njihov zaštitnik.
Kada nacionalistička propaganda falsificira fotografiju, ona protivnicima nudi opravdan razlog da sumnjaju i u autentične podatke. Kada izmisli Miroslava Milivojevića, baca sjenku i na stvarne srpske civile ubijene u Podrinju. Kada protjeranu Bošnjakinju iz Žepe predstavi kao srpsku izbjeglicu iz Hrvatske, omalovažava i stvarne kolone iz “Oluje“. Kada napuše broj žrtava ili svjesno koristi pogrešan dokument, ona ne povećava pijetet, već uništava vjerodostojnost.

Lažljivac koji stalno viče “žrtva“ na kraju najviše štete nanosi onima čije je stradanje stvarno.

Ali proizvodnja historije ne završava uz cestu niti na političkoj pozornici. Ona ulazi u škole, među djecu, u udžbenike, nastavne planove i učionice.

OORat
U osnovnim školama u Republici Srpskoj uvedena je tema “Republika Srpska i Odbrambeno-otadžbinski rat“, kojoj je dodijeljeno deset časova, punih pet sedmica nastave. Djeca na kraju osnovnog obrazovanja uče verziju devedesetih u kojoj nema genocida u Srebrenici, nema logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, nema Tomašice, nema opsade Sarajeva, Bihaća i Goražda, nema višegradskih živih lomača, masovnih silovanja u Foči, etničkog čišćenja, udruženog političkog, vojnog i policijskog aparata koji je stvarao teritoriju progonom nesrpskog stanovništva.
Zato u programu ima Ratka Mladića i njegovih generala, ima Radovana Karadžića i političkog rukovodstva predstavljenog kao tvorci Republike Srpske, ima Andrićgrada, tog nacionalističkog Diznilenda podignutog na mjestu gdje bi nastava historije morala govoriti o tijelima ubijenih Višegrađana u Drini.

Djeca neće učiti presude, činjenice i odgovornost. Učit će herojsku samopredstavu sistema koji je proizveo ratne zločince. Umjesto obrazovanja dobit će identitetsku obuku, umjesto historije mitologiju, a umjesto pitanja gotove neprijatelje.

Slučaj treći: Dječak Spomenko Gostić

Među nastavnim “pojmovima“ nalazi se i Spomenko Gostić.
Spomenko je imao četrnaest godina kada je poginuo na Ozrenu 20. marta 1993. godine. Otac ga je napustio dok je imao četiri godine, majka mu je umrla, ostao je sa bakom, a rat ga je na kraju progutao. Vojska Republike Srpske obukla mu je uniformu, dala konjska kola i slala ga između minskih polja da dostavlja hranu vojnicima. Bio je ranjen, a zatim ubijen granatom.

U zdravom društvu Spomenko Gostić izučavao bi se kao primjer potpunog sloma sistema zaštite djeteta. Pitanje bi glasilo: Ko je krajem 20. vijeka dozvolio da četrnaestogodišnjak bude na prvoj liniji? Ko je dijete bez roditeljske skrbi, umjesto u sigurnost, školu ili udomiteljsku porodicu, poslao među vojnike i granate? Ko je odraslim ljudima dao pravo da infantilnu želju ranjivog djeteta predstave kao svjesnu vojnu odluku? Ko je za njegovu smrt odgovarao?

Odgovor znamo.
Niko.
Zato se pitanje odgovornosti briše, a smrt se pretvara u herojsku epopeju. Spomenko više nije dijete koje sistem nije zaštitio, nego „najmlađi odlikovani borac“, simbol požrtvovanosti i vječne straže. Ubistvo djetinjstva prepakovano je u patriotizam.

To je isti postupak kao sa Miroslavom Bogdanovićem, samo bez promjene fotografije. Miroslavu su ukrali identitet da bi ga pretvorili u ratnu žrtvu. Spomenku su ukrali djetinjstvo da bi ga pretvorili u ratnog heroja.

U oba slučaja dijete je pion u mašineriji zla.
Jedno je posmrtno mobilizirano u rat u kojem nikada nije učestvovalo.
Drugo je stvarno mobilizirano u rat iz kojeg se nikada nije vratilo.
I poslije svega odrasli muškarci, političari, oficiri, sveštenici, profesori i propagandisti stoje nad njihovim slikama, zaklinju se u djecu i odbijaju izgovoriti jedino pošteno pitanje: ko je ovo djetetu uradio?

Za Spomenka se godinama grade spomenici i snimaju kič-filmovi, ali nikome od velikih patriota nije palo na pamet osnovati fond koji bi njegovim imenom štitio djecu bez roditelja, sprečavao njihovu militarizaciju i pomagao maloljetnicima na društvenom dnu. Spomenik je jeftiniji od odgovornosti. Film je lakši od priznanja da je vojska koristila dijete. Herojski mit traži aplauz, dok istina traži krivca.

A krivci su još tu, sa istim ćoškastim licima, samo u skupljim automobilima. Njihova djeca nikada nisu bila Spomenko. Njihova djeca školovala su se u Beogradu, Beču, Milanu, Londonu i Moskvi, dok su siromašna djeca sa sela hranjena pričama o časti, uniformi i otadžbini. U ratu gazda daje volove, a kmet sinove, samo što je Spomenko, bez oca i majke, morao dati i sebe.

Danas tog mrtvog dječaka uvode u učionice bez ijedne ozbiljne rasprave o ratnoj eksploataciji maloljetnika. Djeca će učiti da je poželjno biti mali vojnik, dok će se odgovornost odraslih sakriti iza riječi “heroj“. Tako sistem koji ga je ubio preuzima pravo da ga tumači.
To je fabrikovanje historije u najčistijem obliku.

Prvo proizvedete tragediju.
Zatim uklonite odgovorne.
Na kraju tragediju pretvorite u temelj nacionalnog ponosa.

Teror laži, umjesto kulture sjećanja

I sve to nazovete kulturom sjećanja.
Nema ovdje nikakvih sjećanja. Ima selekcije, prerade i zloupotrebe. Ima krađe fotografija i identiteta. Ima zamjene bošnjačkih izbjeglica srpskim, srbijanske žrtve porodičnog zločina srebreničkom ratnom žrtvom, djeteta bez zaštite vojnikom sa vječne straže, ratnih zločinaca udžbeničkim herojima.
U toj fabrici ni Srbi nisu subjekti vlastite historije. I oni su sirovina.

Srpska majka koja je izgubila sina nije važna kao majka, već kao kadar od deset sekundi za televizijski prilog. Srpsko dijete nije važno kao dijete, već kao dokaz vjekovnog “srpskog stradanja“. Srpski civil nije važan kao čovjek, već kao nacionalni broj koji treba suprotstaviti bošnjačkom ili hrvatskom broju. Srpski vojnik nije važan kao osoba koju je politička elita poslala u smrt, već kao simbol “odbrambeno-otadžbinskog rata“.

Zbog toga se u srpskom svetu o vlastitim žrtvama govori mnogo i apstraktno, a zna vrlo malo i nekonkretno.
Koliko ljudi zna imena ubijenih srpskih civila u konkretnom selu? Koliko ih zna okolnosti njihove smrti? Koliko ih je pročitalo presudu za zločin počinjen nad Srbima? Koliko njih traži da odgovara određeni počinilac?

Daleko manje od broja onih koji napamet ponavljaju zbirne cifre, psuju tuđe majke i lijepe fotografije koje nikada nisu provjerili.

Prava kultura sjećanja počinje imenom, prezimenom, datumom rođenja, mjestom smrti i dokumentovanom okolnošću zločina. Ona poštuje svaku žrtvu toliko da joj neće pripisati tuđe lice. Ne treba joj ukradena fotografija Sabine Mujkić da bi govorila o srpskim izbjeglicama iz Hrvatske. Ne treba joj Miroslav Bogdanović iz Arilja da bi govorila o srpskim civilima u Podrinju. Ne treba joj herojizacija dječaka Spomenka Gostića da bi priznala tragediju dječaka koji je stradao u ratu.

Istina nikada ne umanjuje žrtvu.
Laž je ponižava.
Zato pitanje glasi: kome trebaju izmišljeni mrtvi kada stvarnih mrtvih ima previše?
Odgovor je mučan, ali jasan.

Izmišljeni mrtvi trebaju onima kojima do stvarnih nije stalo. Stvarna žrtva traži pravdu, a izmišljena traži poslušnost. Stvarna žrtva ima porodicu koja može postavljati pitanja, a izmišljena ima samo fotografiju kojom upravlja propaganda. Stvarna žrtva vodi prema odgovornosti konkretnog počinioca, dok izmišljena održava vječnu mržnju prema cijelom narodu.

Zato Miroslav Bogdanović godinama stoji uz bratunački put prema Potočarima. Njegovo lice ne služi njemu, niti njegovoj majci, niti istini o njegovom ubistvu. Služi poruci da su Srbi vječne i jedine žrtve, da je Srebrenica mjesto na kojem treba voditi rat brojkama i fotografijama, baš dok porodice ukopavaju kosti ljudi ubijenih u genocidu.
I zato niko od organizatora ne uklanja fotografiju čak ni nakon javnog raskrinkavanja.
Greška bi se mogla ispraviti za pet minuta.
Ali ovo nije greška.
Ovo je oprobana i usvojena metoda.
Kada laž ostane na panou nakon što je dokazana, ona postaje politička odluka. Kada se ponavlja godinama, postaje institucija. Kada uđe u školu, postaje budućnost.
I onda će neko za deset ili dvadeset godina ponovo poslati poruku, opsovati meni ili nekom drugom kolumnisti mrtvu majku i pitati zašto ne pišem/o o srpskim žrtvama.

I opet će nastradati mrtva majka

Poslat ću mu ovaj tekst.
Pokazat ću mu Miroslava Bogdanovića, dječaka kojeg su nakon smrti preselili u drugi rat.
Pokazat ću mu Sabinu Mujkić, Bošnjakinju iz Žepe koju su pretvorili u srpsku izbjeglicu iz Hrvatske.
Pokazat ću mu Spomenka Gostića, dijete koje sistem nije spasio, ali ga je nakon smrti proglasio herojem.
Pokazat ću mu školski program u kojem se zločinci sele u udžbenički Partenon, a njihove žrtve brišu iz gradiva.
A on će mi, vjerovatno, ponovo napisati:
“Svejedno, j***m, ti mrtvu majku.“

Jer njemu žrtve, pa ni srpske žrtve nikada nisu bile važne.
Važna mu je laž koja mu dopušta da mrzi.

I tu se zatvara cijeli krug srpskog sveta: od ukradene fotografije do školskog udžbenika, od mrtvog djeteta do murala ratnog zločinca, od stvarne tragedije do fabrikovane historije. Mašinerija melje sve pred sobom, tuđe i svoje, žive i mrtve, činjenice i uspomene.

Moralne ledine

Na kraju od ljudi ostaju samo pioni.
Od žrtava ostaje broj.
Od historije ostaje propaganda. A od društva koje je pristalo na takvu trgovinu mrtvima ostaje moralna ledina na kojoj se više ne zna ko je ubijen, ko je ubica, ko je dijete, a ko ga je poslao u smrt.
Zato je možda najveći zločin srpskog nacionalizma nad vlastitim narodom upravo u tome što mu je ukrao čak i pravo na pošteno sjećanje.

Ukrao mu je stvarne mrtve, pa ih zamijenio izmišljenim.
Ukrao mu je djecu, pa ih proglasio vojnicima.
Ukrao mu je tragediju, pa je pretvorio u politički kapital.
I sve dok ubijeni dječak Miroslav Bogdanović bude stajao uz put prema Potočarima kao neko drugi, sve dok Sabina Mujkić bude kulisa za „Oluju“, a Spomenko Gostić primjer dječje ratne časti umjesto dokaz kolektivne sramote odraslih, priča o brizi za srpske žrtve bit će samo još jedna velika, glasna i krvava laž.