Znate kako se kaže: "Danas je dan za stid. Ako ne znaš zbog čega se trebaš stidjeti, upravo je to razlog za stid."

A ja mogu dodati, nije samo dan, nego i mjesec, i godina, i decenija, i vijek.

I da se razumijemo, Srebrenica nikada nije tražila kolektivnu krivicu. Tražila je istinu. Tražila je da se genocid nazove njegovim pravim imenom. Tražila je da mrtvi dobiju dostojanstvo, a preživjeli ljudskost. Tražila je ono što svaka civilizacija duguje svojim žrtvama, priznanje, kajanje i odlučnost da se isto zlo više nikada i nikome ne ponovi.

Srebrenica u oku Srbije

Upravo zato pitanje Srebrenice nikada nije bilo samo i jedino bošnjačko pitanje. Nakon 11. jula ono je ponajmanje bilo bošnjačko pitanje. Ono je, prije svega, pitanje Srbije i entiteta Republika Srpska. Pitanje moralnog izbora između istine i laži, između katarze i bijega, između budućnosti i vječnog zarobljeništva u ratu koji je odavno završen, ali u glavama mnogih još traje.

Narod nije zbir krivaca. Nijedno dijete nije rođeno s tuđim grijehom. Krivica pripada počiniocima, naredbodavcima i pomagačima. Odgovornost pripada zato CIJELOM društvu koje odlučuje šta će sa tim nasljeđem učiniti. Hoće li ga odbaciti ili pretvoriti u novu državnp-ideološku religiju? Hoće li podići spomenik žrtvama ili mural dželatu? Hoće li djecu voditi u Potočare ili pred slike Ratka Mladića ili na Ravnu Goru? Odgovor na ta pitanja određuje kakvo društvo nastaje, i važnije kakvo će (p)ostati.
Njemačka nije postala demokratska zato što su svi Nijemci bili krivi za Auschwitz. Naprotiv. Postala je demokratska onda kada je odlučila da se Auschwitz nikada više ne smije relativizirati, opravdavati niti zaboraviti. Denacifikacija nije bila kazna. Bila je prijeki lijek. Bolan, težak i dugotrajan tretman bez kojeg bi njemačko društvo ostalo zarobljeno u vlastitom mraku.

Taj lijek čeka i Srbiju i Republiku Srpsku. I on je neumitnost, koliko god se nacionalist gadili pilule.
Jer dok svaki grad u Srbiji i Republici Srpskoj nema
ulicu žrtava genocida u Srebrenici, teško je govoriti o iskrenoj namjeri suočavanja s prošlošću. Ulice nose imena vojvoda, kraljeva, političara, pjesnika, generala i svetaca. Zar među njima nema samo jednog mjesta za osam hiljada ubijenih ljudi? Zar nema mjesta npr. za dječaka koji je sanjao da postane pilot? Zar nema mjesta za sedamnaestogodišnjaka koji se vratio da još jednom poljubi majku?

Gdje je Rijadova, gdje je Nurina ulica?

Rijad Fejzić imao je jedanaest godina kada je posljednji put fotografisan. Bio je jedino dijete Šabana i Sabahete. Sanjao je nebo, avione i pilotsku kabinu. Rat je njegov svijet sveo na kilogram brašna mjesečno. Kada hrane više gotovo da nije bilo, odbijao je uzeti zalogaj roditeljima. Želio je da oni jedu.

Jedanaestog jula krenuli su prema slobodi. Granate su ih razdvojile. Otac je otišao prema šumi, majka i sin prema Potočarima. Srpski vojnici naredili su dječaku da skrene desno. Majka ga je grčevito držala. Udarali su je dok ga nisu istrgli iz njenog naručja.
Blijed, uplašen i uplakan, okrenuo se prema majci i izgovorio riječi koje odzvanjaju glasnije od svih političkih govora posljednjih trideset godina:
"Mama, molim te, idi."

Šta čovjek da kaže na to na to?
Kako poslije tih riječi da nacrta mural zločincu Ratku Mladiću?
Kako poslije tih riječi da napiše grafit kako genocida nije bilo?
Kako poslije tih riječi da zviždi majkama Srebrenice? Kako? A opet to ljudi rade. Preciznije neljudi, jer se ljudima ne mogu zvati.

Druga priča vodi do majke Nure Alispahić.
Spakovala je sinu Azmiru komad kukuruznog hljeba, malo šećera, malo soli i jednu presvlaku. Poslala ga prema šumi vjerujući da će se sresti u Tuzli. Zaplakala je gledajući ga kako odlazi. Azmir se iznenada vratio. Zagrlio je majku, poljubio je i rekao da se samo zato vratio jer je zaboravio da je poljubi.
Poslije toga više ga nikada nije zagrlila.
Godinama ga je čekala.
Godinama vjerovala.
Godinama se nadala.
Nadu su zamijenile identifikovane kosti.

A onda je jedne večeri na televiziji ugledala snimak egzekucije Škorpiona. Gledala je kako joj sina ubijaju drugi put. Ovoga puta pred kamerom. Gledala je kako bos pada pod mecima.
Nijedna presuda ne može izliječiti takvu ranu.
Nijedan govor.
Nikakva politika.
Samo istina.
Samo priznanje.
Samo ljudskost.
I upravo tu počinje problem.

Dva (loša) obrasca ponašanja srpskog sveta

Prevelik dio javnog prostora u Srbiji i entiteu Republika Srpska danas oscilira između dva jednako pogubna obrasca. Jedan bira poricanje genocida. Drugi bira slavljenje njegovih izvršilaca. Jedan zatvara oči pred presudama međunarodnih sudova. Drugi podiže murale osuđenim ratnim zločincima. Jedan govori da se genocid nije dogodio. Drugi ga slavi kao nacionalni trijumf.

Oba puta vode na isto mjesto.

U moralni ponor, pa ako hoćete i u religisjki pakao.
Dok se genocid negira ili relativizira, nema pomirenja. Dok se Ratko Mladić predstavlja kao heroj, nema pomirenja. Dok se Bošnjaci nazivaju “Turcima“ istim riječima kojima ih je nazivao čovjek osuđen za genocid dok je ulazio u Srebrenicu, nema pomirenja. Dok se ženama u Potočarima otimaju zastave pod kojima su tražile spas, nema pomirenja.

Dok djeca odrastaju učeći da su presude međunarodnih sudova “zavjera protiv Srba“, nema pomirenja. Dok se svako podsjećanje na Srebrenicu dočekuje pitanjem "a šta su oni nama radili", nema pomirenja. Dok se Jasenovac zloupotrebljava kao izgovor za šutnju o Srebrenici, nema pomirenja. Jasenovac zaslužuje pijetet, istinu i sjećanje, baš kao i Srebrenica. Tuđe stradanje nikada nije valuta kojom se plaća vlastiti zločin. Osim ako ste zvijeri.
Svako ko danas iskreno voli srpski narod morao bi poželjeti da iz njega nestane upravo ono što ga decenijama truje-kult zločinca, mit o vječnoj ugroženost i strah od istine. Narod ne postaje manji kada prizna zločin počinjen u njegovo ime. Naprotiv. Tada prvi put postaje dovoljno velik da pogleda vlastiti odraz u ogledalu.

Jer zločin i genocid nisu nacionalni identitet.
Ali njegovo poricanje vrlo lako može postati.

Srebrenica je ogledalo SVIH nas

Srebrenica nije ogledalo u kojem se vidi samo bošnjačka bol. Srebrenica je ogledalo u kojem se vidi i moralno stanje cijelog srpskog naroda. U njemu se vidi koliko (ne)vrijedi ljudski život, koliko vrijedi istina i koliko vrijedi hrabrost da se kaže ono što je odavno trebalo biti izgovoreno.

Jednoga dana, kada djeca iz Beograda, Novog Sada, Niša, Banjaluke, Bijeljine, Prijedora ili Trebinja budu dolazila u Potočare kao što danas evropska djeca odlaze u Auschwitz, kada učitelji budu govorili da je genocid najveća sramota, a ne tema za političko prepucavanje, kada se umjesto murala krvnicima budu otkrivale ploče ubijenoj srebreničkoj djeci, tada će početi istinsko pomirenje.

Do tada ostaje tišina.
A tišina pred genocidom uvijek govori više od riječi.

A zašto stid?

Zato danas zaista jeste dan za stid.
Ne zato što neko traži kolektivnu krivicu.
Nego zato što svako društvo duguje sebi da jasno kaže gdje završava čovjek, a gdje počinje genocid. Duguje žrtvama da im vrati ime. Duguje djeci da ih nauči istini. Duguje budućnosti da je oslobodi prošlosti.

Jezik bola univerzalan je baš kao i jezik priznanja, kajanja i oprosta.

Bez tog jezika nema pomirenja.
Bez tog jezika Srebrenica ostaje otvorena rana.
A rana koja se uporno krije nikada ne zarasta.

P. S.

Na koncu, mnogi će kazati, s pravom, šta nas više briga šta Srbija ili RS misle i bit će donekle u pravu, ali mi koji živimo u granicama koje omeđava misao “srpskog sveta“ moramo ustati i kazati “ne u naše ime“, a ja sam ukratko napisao šta to znači i zašto to nije samo nekoliko riječi nego dugačak, bolan ali i oslobađajući postupak. A vrijeme mu je-odavno bilo!