Interpol je učinio ono što je od Srbije odavno očekivala svaka ozbiljna pravna država. Odbio je zahtjev za međunarodnom potjernicom protiv šestoro novosadskih aktivista STAV-a, jasno ocijenivši da je riječ o politički motivisan postupku. Drugim riječima, najrelevantnija međunarodna policijska organizacija poručila je vlastima u Beogradu da njeni kanali neće služiti za obračun sa političkim neistomišljenicima.

Takva odluka predstavlja težak međunarodni šamar režimu Aleksandra Vučića, ali otvara i jedno mnogo bolnije pitanje.

Gdje je Srbija, preciznije njen “demokratski” dio?

Gdje su studenti u blokadi?

Gdje je opozicija?

Gdje su svi oni koji već mjesecima govore o slobodi, pravdi i otporu autoritarnoj vlasti?

Jer upravo su novosadski studenti i aktivisti STAV-a među prvima pokazali da se protiv Vučićevog režima može ustati organizirano, hrabro i bez kalkulacija. Njihov progon nije počeo poslije protesta. Njihov progon postao je upozorenje svima koji bi mogli krenuti njihovim putem. Šestoro je završilo u pritvoru, šestoro u egzilu, svima su životi prekinuti političkom odlukom režima koji je tužilaštvo, policiju i sudove pretvorio u instrument vlastite odmazde.

Danas Interpol potvrđuje ono što je od prvog dana bilo jasno svakome ko je makar površno pratio taj slučaj. Krivično djelo nije pronađeno jer ga nije bilo. Pronađen je politički progon.

Takva odluka morala bi odjeknuti cijelom Srbijom.

Morala bi izazvati talas solidarnosti.

Morala bi pokrenuti javnost.

Umjesto toga, stiže muk.

Muk opozicione Srbije.

Muk velikog dijela akademske zajednice.

Muk studenata u blokadi.

Muk koji boli mnogo više od svake Vučićeve optužnice.

Jer autoritarni režimi progone svoje protivnike. Takvo ponašanje pripada njihovoj političkoj prirodi. Mnogo više zabrinjava trenutak kada žrtve progona ostanu bez podrške upravo među onima koji sebe predstavljaju kao alternativu tom režimu.

Tu dolazimo do priče koju mnogi pokušavaju zaboraviti.

Revolucija jede svoju djecu, pogotovo kad su djeca najbolja!

Novosadski aktivisti STAV-a nisu se pojavili na kraju studentskih protesta. Oni pripadaju njihovom organskom, pa ako hoćete i ideološkom početku. Među prvima su otvorili prostor pobune, među prvima platili cijenu otpora i među prvima završili na nišanu državnog aparata. Njihova sudbina postala je poruka svakom studentu u Srbiji: ovako prolaze oni koji se usude prvi podići glas.

Danas, kada je Interpol praktično potvrdio političku prirodu tog procesa, očekivala bi se bujica podrške.

Umjesto toga, njihova imena kao da su nestala iz javnog prostora.

Nema ozbiljne kampanje solidarnosti.

Nema svakodnevnog podsjećanja da se šestoro mladih ljudi već šesnaest mjeseci nalazi daleko od svojih porodica, fakulteta i života.

Nema zahtjeva da se politički montirani postupak obustavi.

Nema studentskog jedinstva o kojem se tako često govori.

Narativ koji kaže-njih više nema!

A oblikovanje javnog narativa danas predstavlja možda i najvažnije političko bojno polje. Ljudi ne nestaju samo iz zatvora. Nestaju iz kolektivnog sjećanja. Kada ih javnost prestane spominjati, vlast dobija upravo ono što želi.

Tišina.

Takva šutnja uvijek koristi jačem.

Nikada progonjenom.

Posebno zabrinjava odnos dijela studentskog pokreta prema ljudima koji su otvorili vrata protestima. Umjesto zahvalnosti uslijedilo je distanciranje ili čak verbalni linč. Umjesto solidarnosti došao je zaborav. Umjesto zajedničke borbe razvila se atmosfera u kojoj su najhrabriji ostali sami.

A kada shvatite da su se upravo oko tih ljudi lomila prva ozbiljna neslaganja unutar studentskog pokreta, mnogo lakše postaje razumjeti i ono što je uslijedilo.

Pokret koji je mogao postati simbol građanske Srbije počeo je kliziti prema nacionalističkoj simbolici.

Četničke zastave.

Relativizacija ratnih zločina.

Romantizacija velikosrpske mitologije.

Koketiranje sa ideologijama koje su devedesetih donosile smrt širom bivše Jugoslavije.

Sve to nije palo s neba.

Svaki pokret oblikuju ljudi koji u njemu ostanu i ljudi koji iz njega budu istisnuti.

Kada iz javnog prostora nestanu građanski i antinacionalistički glasovi, prazninu vrlo brzo popune oni kojima su Ratko Mladić, Draža Mihailović ili “srpski svet” sasvim prihvatljive političke reference.

Zato slučaj STAV-a daleko nadilazi sudbinu dvanaest mladih ljudi.

On pokazuje kakvu Srbiju želi vlast ali bogme i dibar dio opozicije i studenata u blokadi. .

Šutnja je itekako znak


Jer šutnja također predstavlja politički stav.

Svaki put kada prešutite progon vlastitih saboraca, poručujete režimu da je izabrao pravu metu.

Svaki put kada okrenete glavu od ljudi koji su zbog političkog aktivizma završili u egzilu, ohrabrujete vlast da pronađe nove žrtve.

Svaki put kada iz javnog prostora izbrišete njihove priče, pomažete propagandi mnogo više nego što bi to uspjela bilo koja režimska televizija.

Zbog toga odluka Interpola nosi mnogo veći značaj od jednog procesnog pitanja.

Ona razotkriva autoritarnu prirodu vlasti u Srbiji.

Ali istovremeno razotkriva i duboku moralnu krizu opozicionog dijela društva koje je dozvolilo da ljudi koji su među prvima ustali protiv režima budu gurnuti u zaborav.

Svaka ozbiljna demokratska zajednica svoje prve političke zatvorenike i prognanike pretvara u simbol otpora.

Srbija ih je pretvorila u fusnotu.

A društvo koje zaboravlja svoje najhrabrije ljude vrlo brzo ostane bez hrabrosti.