Politička konjunktura u savremenoj Bosni i Hercegovini kao i na širem prostoru postsocijalističke periferije obilježena je dubokom krizom ljevičarske misli koja se nerijetko manifestuje kroz bizarne i opasne ideološke hibride. Jedan od najpogubnijih fenomena u tom kontekstu jeste uspon reakcionarnog populizma koji se, koristeći fragmente marksističke terminologije, pokušava nametnuti kao „autentični“ glas radničke klase. Takav diskurs, koji se u javnom prostoru pojavljuje kao oštra kritika marginalizovanih grupa pod krinkom zaštite „tradicionalnih radničkih vrijednosti“ ne predstavlja ništa drugo do desni konzervativizam umotan u crvenu maramu.

Njegova funkcija nije emancipacija rada, već aktivno održavanje statusa quo putem fragmentacije i antagonizacije proleterijata. Ovakvim pristupom, koji suštinski ne adresira mehanizme akumulacije kapitala već se iscrpljuje u kulturnim ratovima, direktno se opslužuju interesi onih istih neoliberalnih elita koje autor navodno kritikuje. Da bismo razumjeli dubinu ove ideološke zablude, neophodno je izvršiti rigoroznu materijalističku dekonstrukciju ključnih mitova na kojima počiva ovakva „ljevica“ .

Protiv estetske fetišizacije radnika

Osnovna teorijska manjkavost reakcionarnih interpretacija ljevice, kakve smo imali priliku čitati, leži u fetišizaciji radničkog subjekta. Zagovornici ovakvih teza prizivaju figuru „autentičnog radnika“ - figuru koja više pripada socrealističkim spomenicima ili nostalgičnim vizijama industrijskog patrijarhata nego složenoj materijalnoj stvarnosti 21. vijeka. Za takav diskurs, radnik nije ekonomska, već moralna i estetska kategorija: on mora biti „tradicionalan“, „porodičan“ i, što je najvažnije, imun na bilo kakvu emancipatorsku politiku koja nadilazi fabričku kapiju.

Međutim, stroga materijalistička analiza nas uči da radnik nije definisan svojim kulturnim afinitetima, načinom odijevanja ili porodičnim statusom. U kapitalističkom modusu proizvodnje, radnik je onaj ko, uslijed nedostatka vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, biva prisiljen prodavati svoju radnu snagu kao robu na tržištu. Taj proces eksploatacije i izvlačenja viška vrijednosti je slijep za identitet; on ne pravi distinkciju između rudara u oknu i prekarnog radnika u uslužnom sektoru.

Kada se unutar ljevičarskog diskursa vrši segregacija na „stvarne“ i „imaginarne“ radnike, direktno se radi u korist kapitala. Insistiranje na konzervativnom profilu radnika nije odbrana klase već njeno sužavanje. Taj proces isključuje ogroman dio savremenog proleterijata: od prosvjetnih radnica i softverskih testerki, do LGBTQ+ osoba u uslužnom sektoru i migranata u dostavnim službama. Svi su oni subjekti istog procesa obespravljivanja. Fragmentacija klase na osnovu kulturnih ratova je klasičan mehanizam kojim vladajuće elite sprečavaju formiranje jedinstvenog fronta. Solidarnost, stoga, nije liberalni hir, već strukturna nužnost za bilo kakav ozbiljan otpor kapitalu.

Ljudska prava su radnička prava, i obrnuto.

Česta je teza u reakcionarnim krugovima da su pitanja identiteta, ljudskih prava i emancipacije manjina tek „buržoaska distrakcija“ koja namjerno odvlači pažnju proleterijata sa suštinskih ekonomskih pitanja. Ovakva argumentacija, iako na prvi pogled djeluje kao briga za „bazu“, zapravo pati od dubokog nerazumijevanja načina na koji kapitalizam funkcioniše kao totalni sistem.

U materijalističkom smislu, homofobija, seksizam i nacionalizam nisu samo „pogrešne ideje“ zaostale iz prošlosti; oni su funkcionalni alati unutar kapitalističkog modusa proizvodnje. Kapital aktivno koristi diskriminaciju kako bi stvorio slojeve radništva koji su „jeftiniji“, obespravljeniji i podložniji disciplinovanju. Kada je jedna grupa radnika, poput LGBTQ+ osoba ili žena, sistemski gurnuta na marginu društva, ona postaje dio „rezervne armije rada“ koja služi kao stalni pritisak na snižavanje cijene rada ukupne populacije.

Stoga, borba protiv opresije bilo koje manjinske grupe nije „luksuz“ niti „liberalno skretanje“. Naprotiv, to je direktan udar na mehanizme kojima sistem održava unutrašnju disciplinu klase. Onog trenutka kada ljevica odustane od odbrane najranjivijih članova proleterijata pod izgovorom „povratka ekonomiji“, ona prestaje biti ljevica i postaje saučesnik u održavanju hegemonije. Ono što reakcionarni populisti nazivaju „odbranom tradicije“ zapravo je odbrana onih segmenata društvene nadgradnje koji decenijama služe za pacifikaciju radništva. Prava ljevica ne traži od radnika da bira između prava na dostojanstvenu platu i prava na dostojanstven život bez obzira na identitet - ona prepoznaje da je to jedna te ista borba.

Mit o „ružičastom kapitalizmu“ i zamka moralne panike

Jedan od najčešćih argumenata reakcionarnog diskursa temelji se na kritici tzv. pinkwashinga - prakse u kojoj multinacionalne korporacije i banke koriste simbole LGBTQ+ pokreta kako bi generisale profit i stvorile privid društvene odgovornosti. Ovakva kritika je, u svojoj srži, ispravna i ljevica je mora artikulisati: korporativno prisvajanje simbola emancipacije je vrhunac cinizma sistema koji eksploatiše radnike bez obzira na njihovu orijentaciju.

Međutim, teorijska i politička greška nastaje kada se taj korporativni oportunizam poistovjeti sa samim pravima marginalizovanih grupa. Reakcionarni populizam koristi gnušanje radničke klase prema licemjerju elita kako bi delegitimisao bazičnu ljudsku potrebu za sigurnošću i ravnopravnošću. Kada se parade ponosa ili feministički zahtjevi proglase „buržoaskim luksuzom“, svjesno se prešućuje činjenica da su upravo siromašni i radnička klasa unutar tih zajednica oni koji trpe najveći teret diskriminacije.

Stvarna ljevica ne smije pasti u zamku moralne panike koju nameće desnica. Dok se javnost iscrpljuje u raspravama o zastavama i simbolima, stvarni procesi akumulacije kapitala teku neometano. Kapitalu je, u svojoj suštini, sasvim svejedno da li ga opslužuje radnik sa tradicionalnim ili progresivnim uvjerenjima, sve dok taj radnik ostaje atomizovan i lišen klasne svijesti. Rat protiv „duginih zastava“ je rat koji je radništvu podmetnut kako bi se bijes usmjerio horizontalno – prema drugom i drugačijem – umjesto vertikalno, prema onima koji posjeduju sredstva za proizvodnju.

U odsustvo teorije nastupa strah

Jedan od najjasnijih indikatora teorijske nemoći reakcionarnog diskursa jeste posezanje za terminološkom mistifikacijom. U nedostatku precizne analize klasnih odnosa u savremenoj Bosni i Hercegovini, autor pribjegava uvođenju bizarnih i marginalnih pojmova poput „efilizma“ , „promortalizma“ ili „antirodne ideologije“ .

Ovi termini nemaju nikakvo uporište u autentičnoj ljevičarskoj misli, niti u stvarnoj svakodnevici radničke klase; oni funkcionišu isključivo kao ideološki bauci. Njihova svrha je duboko manipulativna: konstruisati zamišljenog neprijatelja koji je toliko bizaran i opasan da bi čitalac, u strahu za vlastite temeljne vrijednosti, trebao prihvatiti autorov desni konzervativizam kao jedini spas.

Umjesto da se bavi konkretnim problemima, poput činjenice da kapital koristi prekarni rad i sistemsku diskriminaciju kako bi držao plate na biološkom minimumu, autor kreira narativ o „ degeneraciji “ i „ moralnom kolapsu “. Ovo je klasična zamjena teza: stvarni, materijalni užas kapitalističke eksploatacije zamjenjuje se apstraktnim strahom od marginalnih filozofskih pravaca koji nemaju nikakvu političku moć.

Kada ljevica počne operisati terminima koji su produkt desničarskih "think-tankova“ i moralnih panika, ona prestaje biti alat oslobođenja i postaje instrument zastrašivanja. Razotkrivanje ove pseudoteorijske praznine je prvi korak ka povratku stvarnoj politici - onoj koja se ne bori protiv izmišljenih „izama“ već protiv vrlo stvarnih vlasnika kapitala.

Solidarnost kao jedini put naprijed

Zaključno, moramo konstatovati da ljevica koja se odriče marginalizovanih u ime "tradicije“ nije ništa drugo do ideološki instrument za pacifikaciju proleterijata. Kada klasna borba postane paravan za moraliziranje protiv "liberalnih elita“, ona prestaje biti emancipatorska i postaje reaktivna. Takav diskurs nudi radniku jednostavnog krivca, bili to apstraktni "globalisti“ ili „aktivisti“, dok stvarni mehanizmi akumulacije kapitala i privatizacije javnih dobara ostaju netaknuti.

Prava ljevica u Bosni i Hercegovini ne smije pasti u zamku horizontalnog bijesa, stanja pomračenog uma i odsustva razuma u kojem se radnici međusobno optužuju na osnovu identitetskih razlika dok vlasnici kapitala neometano prisvajaju višak vrijednosti. Put u pobjedu nije u pročišćavanju redova od "nepoželjnih“ identiteta već u izgradnji radikalne intersekcionalne solidarnosti.

To je solidarnost koja prepoznaje da je borba rudara u Kaknju za sigurnost na radu, tekstilne radnice u Visokom za dostojanstvenu platu i LGBTQ+ osobe u Sarajevu za slobodu od nasilja, u svojoj suštini jedna te ista borba. To je borba protiv sistema koji obezvređuje ljudski život radi profita. Reakcionarni populizam je desni konzervativizam umotan u crvenu maramu jer ne želi da uništi kapitalizam već samo da unutar njega osigura privilegovano mjesto za jednu usku grupu na račun svih ostalih.

Naša sloboda je ili zajednička, ili je nema nikako. Budućnost ljevice na ovim prostorima leži u hrabrosti da odbaci desničarske mitove i krene ka društvu u kojem će čovjek čovjeku biti drug, a ne vuk. Onog trenutka kada se prepoznamo kao subjekti istog procesa eksploatacije, lažni proroci konzervativizma izgubit će svoju moć.