Neko se i dalje bogati na ratu. Neko drugi umire jer ne može platiti lijekove. I upravo zato je amfiteatar Doma Armije 19. jula ove godine zjapio prazan – jer borci više ne žele biti kulisa tuđoj slavi.
U amfiteatru bivšeg Doma Armije u Bihaću, 19. jula 2026. godine, održana je tradicionalna manifestacija "Dani slavnih brigada", posvećena sjećanju na 501. i 502. bihaćku brigadu. Umjesto svečanog okupljanja kakvo bi ove jedinice zaslužile, obilježavanju je prisustvovalo svega dvadesetak gostiju. Prostor koji je nekada trebao odjekivati zahvalnošću, ostao je gotovo prazan.
Obje brigade formirane su u julu 1992. godine. Tokom rata su zajedno brojale oko 4.000 pripadnika. Njihova uloga u odbrani Bihaća i danas se smatra jednom od ključnih stranica ratne historije Unsko-sanskog kantona. Upravo u njihovu čast ustanovljena je ova manifestacija, koja se tradicionalno održava svake godine.
Mali broj prisutnih na ovogodišnjem obilježavanju otvara pitanje koje se sve češće čuje među borcima: zašto demobilisani pripadnici i bivši borci 501. i 502. brigade sve rjeđe dolaze na manifestacije posvećene upravo njima?
Odgovor bi mogao ležati u nezadovoljstvu koje se godinama gomila, tiho i neizgovoreno, sve dok se nije pretvorilo u otvoreno distanciranje od manifestacije koja bi trebala biti njihova. Postoje indicije da pojedinci, i 31 godinu nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, i dalje grade lične pozicije, ugled i materijalnu korist na osnovu svog ratnog doprinosa – dok oni koji su stvarno nosili najveći teret odbrane grada ostaju u sjeni, zaboravljeni i nevidljivi. Za mnoge borce ovakve manifestacije odavno su prestale biti prostor sjećanja i zahvalnosti, a postale su scena na kojoj se iznova gradi i učvršćuje tuđi ugled.
Istovremeno, dok se u amfiteatru izgovaraju svečane riječi o hrabrosti i žrtvi, stotine i stotine njihovih nekadašnjih saboraca žive u siromaštvu i bijedi, daleko od kamera i mikrofona, bez ikakvog priznanja koje bi nadmašilo puko spominjanje u govoru. Ta razlika – između onih koji o ratu i danas žive, i onih koje je rat ostavio bez ičega – postala je, čini se, glavni razlog zbog kojeg sve više boraca jednostavno odlučuje ne doći.
Mnogi bivši pripadnici ovih brigada danas se bore s teškim bolestima. Liječenje sebi ne mogu priuštiti. Njihova djeca, s druge strane, nemaju nikakve olakšice ili prednosti prilikom zapošljavanja. A upravo je žrtva njihovih roditelja omogućila slobodu o kojoj se danas govori na svečanim obilježavanjima poput ovog u Domu Armije.
Prazan prostor u amfiteatru 19. jula nije samo slika jednog poslijepodneva. On je odraz dubokog nepovjerenja koje veliki broj boraca osjeća prema onima koji već decenijama upravljaju pričom o ratnim zaslugama – dok stvarna pomoć onima kojima je najpotrebnija izostaje.
Dok se svake godine iznova govori o slavi i herojstvu, pitanje koje ostaje bez odgovora glasi: ko će se pobrinuti da ta ista slava dopre i do onih koji su je, doslovno, platili svojim zdravljem i životima?
