Kad god se povede rasprava o izboru reisul-uleme, probudi se iznenadni demokratski zanos. Odjednom svi govore o pravu naroda da bira, o legitimnosti, o volji većine. Kao da je najveći problem ove zemlje način na koji se bira poglavar jedne vjerske zajednice.

A onda dođu opći ili lokalni izbori.

Izbori na kojima se ne bira simbol, nego vlast. Ljudi koji će upravljati milijardama maraka javnog novca. Ljudi koji će odlučivati hoće li nam djeca učiti ili bubati, liječiti se ili čekati, ostajati ili odlaziti. Ljudi koji će krojiti budućnost države.

I tada nastupi tišina.

Gotovo polovina Bošnjaka ne izađe na izbore. Kao da ih se politika ne tiče. Kao da će ih zaobići posljedice vlastite nezainteresiranosti. Kao da će neko drugi umjesto njih izabrati pristojnu državu.

A oni koji izađu nerijetko biraju one koji najbolje govore ono što žele čuti, a najmanje ono što znaju uraditi.

Godinama smo gledali kako se na najviše funkcije pentraju ljudi čije biografije više liče na upozorenje nego na preporuku. Populisti koji svaku kritiku proglašavaju napadom na narod. Političari čije su diplome predmet sumnji. Ljudi koji iza sebe nose presude, afere ili obrasce ponašanja nedostojne funkcija koje obavljaju. I svaki put se autistično ponašamo kao da su pali s neba, a ne izašli iz glasačkih kutija, ili pak zapadnih ambasada.

Najlakše je reći da su svi isti.

Nisu.

Ali je mnogo teže priznati da smo često isti mi – samo bez funkcije. Da olahko prelazimo preko laži ako dolazi od "naših". Da pravdamo bahatost ako nosi našu zastavu. Da poštenje tražimo od protivnika, a od svojih samo lojalnost.

Demokratija nije čarobni štapić koji proizvodi dobre lidere. Ona samo sabira vrijednosti jednoga društva i pretvara ih u vlast. Zato izborni rezultat nije lutrija. On je zbir naših odluka, naših odustajanja i naših šutnji.

Nije problem što glas profesora i glas čovjeka bez škole vrijede jednako. Tako demokratija mora funkcionirati. Problem nastaje kada obrazovani šute, kada odgovorni ostanu kod kuće, kada pristojni prepuste javni prostor glasnijima od sebe. Tada broj pobjeđuje razum, a buka nadjača argument.

I onda se pitamo kako smo dospjeli ovdje?

Kao da vlast postoji u nekom paralelnome svijetu.

Kao da političari dolaze s druge planete.

Ne. Oni dolaze iz naših mahala, naših škola, naših porodica. Rasli su među nama. Mi ih slušamo, branimo, opravdavamo ili biramo. Oni nisu anomalija društva. Oni su njegov proizvod.

Zato je zanimljivo koliko energije trošimo raspravljajući o tome ko i kako treba birati vjerskoga poglavara, dok istovremeno olahko shvatamo vlastiti glas kada biramo one koji odlučuju o našim životima. Kao da je važnije raspravljati o proceduri nego o vlastitoj odgovornosti.

U cijeloj toj priči zaboravljamo jednu jednostavnu istinu.

Vlast gotovo nikada nije slučajna.

Ona je ogledalo naroda.

Možda je upravo zato tako neugodno pogledati u njega.

Jer je mnogo lakše optužiti političare nego priznati da smo ih svojim glasovima – ili svojim neizlaskom – doveli tamo gdje jesu.

Naša vjera nas uči da Allah neće promijeniti stanje jednoga naroda dok taj narod ne promijeni ono što je u njemu samome. U toj poruci nalazi se i odgovor na naše političke frustracije. Promjena ne počinje na govornici, niti u kabinetima vlasti. Počinje u savjesti svakoga čovjeka.

I zato vrijedi zapamtiti još jednu staru islamsku mudrost: kakvi budete, takvi će vam vladati.

To nije prijetnja.

To je dijagnoza.

A svaka dijagnoza vrijedi samo ako čovjek odluči da se liječi.