Zemlja nije ničija, ona je svih onih koji na njoj žive, a najviše onih koji je svojim radom i mirom oplemenjuju, a ne onih koji je svojataju kao plijen svojih zabluda.

Historija Balkana često podsjeća na palimpsest/pergament sa kojeg se staro pisanje
briše, ali čiji tragovi neumoljivo izbijaju ispod novih slojeva, gušeći autentični tekst naše zajedničke budućnosti.

Unutar ovog složenog historijskog vakuuma, duboko sam uvjeren da imperativ dekonstrukcije destruktivnih političkih paradigmi odavno nadilazi sferu puke dnevnopolitičke frazeologije, već se ukazuje kao egzistencijalni preduslov opstanka cjelokupnog civilizacijskog tkiva na ovim prostorima. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina stoji kao ultimativna paradigma i vječiti lakmus-papir naše kolektivne političke zrelosti.

Kao svojevrsni mikrokosmos nekadašnje Jugoslavije, ona u sebi nosi svu složenost i duboku pomiješanost naših naroda. Međutim, njena današnja nefunkcionalnost nije rezultat te multietničke prirode niti zajedničkog života. Ona je isključivo posljedica pogubnih politika i agresivnih nacionalizama koji po svaku cijenu žele uspostaviti dominaciju i vladati njenim bićem.
U tom vrtlogu, duboko sam uvjeren da zahtjev za odustajanjem od pogubnih politika više nije samo politička poštapalica, već egzistencijalni imperativ za
opstanak svih nas na ovim prostorima. Da bismo sačuvali mir, moramo konačno prestati gledati preko granica kroz prizmu posjeda i interesa, a početi gledati kroz prizmu komšijske odgovornosti.
Decenijama smo svjedoci politike koja se hrani teritorijalnim aspiracijama i snovima o „velikim“ narodima i još većim "državama", zasnovanim na negiranju suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Kako iz Beograda, tako i iz Zagreba, Bosna je prečesto tretirana ne kao partner ili nezavisna država, već kao „strateška dubina“ ili „plijen“ za namirivanje historijskih apetita.
Takav pristup je anahronizam. Bosna i Hercegovina nije moneta za potkusurivanje niti prostor za namirivanje tuđih političkih računa. Ona je historijski i sigurnosni stub ovog dijela svijeta, jedno monumentalno zdanje u čije su temelje uzidane sudbine svih nas na ovim prostorima.

Neshvatljivo je to političko sljepilo onih koji vjeruju da mogu nekažnjeno izvlačiti ciglu po ciglu iz ovog bosanskog velezdanja, zaboravljajući da je pukotinu, jednom kada se pokrene na ovom našem trusnom tlu, apsolutno nemoguće kontrolisati niti zaustaviti. Ipak, želim ostati čvrsto uvjeren da u tom naumu neće uspjeti. Kidanje tog osjetljivog čvora ili njegovo dalje slabljenje neizbježno vodi ka nepovratnom urušavanju sigurnosne arhitekture cijele regije.

Vjerujem da mir na Balkanu nije apstraktna kategorija; on je direktno proporcionalan spremnosti susjeda da, konačno, odustanu od paternalizma i ekspanzionističkih snova.
Politički projekt Milorada Dodika, koji je postao sinonim za institucionalnu opstrukciju i negiranje države, neminovno ulazi u sumrak svoje političke fizike. On je paradigma prošlosti, čovjek koji je svojom retorikom držao cijelu regiju u stanju pripravnosti, a vlastiti narod u izolaciji. Međutim, opasnost ne leži u samom odlasku jedne figure, već u sistemu koji ga je stvorio. Zabrinjavajuće je što politički centri moći, umjesto da izvuku pouku iz neuspjeha destruktivne politike, već sada bruse „nove Dodike“.
Traže se poslušnici, novi eksponenti koji će kroz isti kalup nastaviti projekt destabilizacije, nadajući se da će „mekšim“ tonom postići ono što grubim nije pošlo za rukom.
To je pogrešna i skupa računica. Svaki pokušaj održavanja „statusa quo“ putem vještačkog održavanja tenzija vodi ka kolektivnom porazu.
U ovom trenutku, ključna odgovornost leži na zvaničnom Beogradu, a personalno na predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Ukoliko Srbija zaista teži evropskom putu i stabilnosti, ona mora napraviti taj
famozni iskorak – ne riječima, već suštinskim napuštanjem politike koja Bosnu vidi kao „nedovršenu državu“. Istinski iskorak bi bio javno i nedvosmisleno poštovanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, bez ikakvih „ali“ ili „specijalnih veza“ koje služe kao eufemizmi za podrivanje države.

Srbija mora prestati da bude logistička i politička podrška onima koji žele razgradnju Bosne. Umjesto investiranja u „nove Dodike“, Srbija treba investirati u ekonomsku i kulturnu razmjenu sa cjelovitom Bosnom i Hercegovinom.

Balkan se nalazi na prekretnici. Historija nas uči da su svi pokušaji prekrajanja granica i dominacije završavali tragedijama koje smo skupo platili.

Ako želimo mir, moramo odustati od iluzija. Srbija mora odustati od pretenzija, kao što sa druge strane, Hrvatska mora prekinuti s anahronom politikom patronata nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, politikom koja se tvrdoglavo oslanja na oživljavanje političkih sablasti prošlosti.

Koncept takozvane 'Herceg-Bosne' pokazao se kao historijski promašaj i moralni sunovrat, koji je umjesto obećane slobode i zaštite, vlastitom narodu donio samo demografsku pustoš, političku getoizaciju i trajnu sumnjičavost unutar domovine u kojoj su vijekovima živjeli.

Danas, politika Dragana Čovića ne ostavlja prostor za iluzije već se razotkriva kao ogoljeni nacionalizam ovladavanja i duboki šovinizam podjela. Pod paravanom 'legitimnog predstavljanja', taj pristup sistematski cementira etno-feudalni monopol, svodeći sudbinu jednog autohtonog naroda na puki instrument ucjene i političke trgovine. To nije borba za ravnopravnost, već agresivni pokušaj uspostavljanja ekskluzivnog etničkog feuda u kojem se šovinistički strah od Drugog koristi kao jedino vezivno tkivo i jedini garant opstanka na vlasti.

Sve te koordinisane platforme, memorandume i deklaracije koje nam se decenijama serviraju, u svojoj suštini ne vidim nikako drugačije nego kao obične političke pamflete. Nazivam ih pamfletima upravo zato što su potpuno lišeni državničke mudrosti, historijske odgovornosti i bilo kakve moralne supstance. To nisu ozbiljni dokumenti koji nude rješenja za stabilnost i napredak, već površni propagandni spisi pisani za jednokratnu upotrebu, a sa ciljem da se buđenja straha, homogenizuje narod i skrene pažnja sa stvarnih problema.

Budućnost ovog prostora ne može se graditi na preživjelim temeljima starih hegemonija. Ona neumoljivo pripada onima koji imaju viziju i hrabrost da sagledaju jedinu historijsku realnost: samo stabilna, cjelovita i suverena Bosna i Hercegovina jeste konačni garant da Balkan više nikada neće biti vječito 'bure baruta', već prostor u kojem će generacije koje dolaze, umjesto o podjelama i mapama, razmišljati o stvaranju i zajedničkom napretku.

Krajnje je vrijeme da lideri prestanu mjeriti sopstvenu veličinu hektarima tuđeg tla, te da je konačno počnu mjeriti dubinom i trajnošću mira koji ostavljaju u naslijeđe.

Ili je, pak, ta uzvišena misija za našu političku svijest još uvijek nedokučiva utopija?