Iako se ministar odbrane Zukan Helez skoro svakodnevni hvali modernizacijom i snagom OSBiH i podređenog mu ministartsva, situacija u sigurnosnom i vojnom sektoru nije za pohvalu. Ispod slojeva kozmetike krije decenijsko urušavanje odbrambenog sitema usljed infiltracije kadrova nelojalnih državi. Jedan takav apartščik je i Predrag Đurić.
Grandiozna laž:
Više nego ikad do sada postaje aktuelna tvrdnja da su obavještajci oči i uši donositeljima odluka na svim razinama upravljanja, zapovijedanja i nadzora. Vođenje operacija punog spektra u okviru zakonom propisanih nadležnosti, suprostavljanje hibridnim i drugim asimetričnim prijetnjama, nezamislivi su bez visokointegrirane i sveobuhvatne obavještajne potpore.
Izjava je ovo ministra odbrane Bosne i Hercegovine - Zukana Heleza (SDP) nastala početkom oktobra 2023. godine na godišnjoj Konferenciji vojnoobavještajnog roda Oružanih snaga BiH. Svjestan činjenice da su informacije najznačajniji i najskuplji kapital, ministar je otvoreno pohvalio rad vojnoobavještajnog sektora, međutim Helez ili je nedovoljno obavješten ili namjerno ignoriše simptomatično, dugogodišnje podrivanje vojnoobavještajnog roda.
Nasljeđeni kadrovi i zakletva Srbiji:
Helez je na poziciji ministra odbrane zamijenio Sifeta Podžića (DF), dok je na mjesto zamjenika ministra imenovan Aleksandar Goganović, kadar za kojeg će se ispostaviti da je odan strujama SNSD-a. Goganović je u više navrata iskazao duboku, skoro patološku naklonost Miloradu Dodiku - svom stranačkom šefu i osobi koja kontinuirano podriva ustavni poredak države iz čijeg budžeta se finansira Goganovićevo zamjenikovanje.
Osim odanosti Dodiku, Goganović baštini i privrženosti prekodrinskoj matici. Tako je prethodne sedmice po službenoj dužnosti boravio u Beogradu prilikom promocije kadeta Vojne akademije Vojske Srbije, među kojima našla u grupa vojnika OS BiH.
Prilikom zvanične posjete komšijskoj prestonici sastao se sa patrijarhom Porfirijem i načelnikom Generalštaba Vojske Srbije - generalom Milanom Mojsilovićem.
Vojno - duhovni duet odan režimu Aleksandra Vučića pomno je nadzirao školovanje kadrova kako Vojske Srbije, tako i Oružanih snaga BiH.
Logika vojno - obrazovne saradnje BiH sa Srbijom i Hrvatskom otvara prostor za infiltriranje kadrova bliskih zvaničnom Beogradu i Zagrebu u sigurnosne strukture BiH. Osim Goganovića na listi zamjenika ministra odbrane iz reda srpskog naroda nalazi se i Predrag Đurić, zamjenik ministra za obavještajno - sigurnosne poslove.
Radi se o kadru kojeg je aktuelni ministar nasljedio od prethodnog, a čija zvanična i nezvanična biografija dovoljno govore o tome kakvi kadrovi rukovode jednim od najvažnijih segmenata odbrane jedne države.
Čovjek za fotelju:
Predrag Đurić rođen je 1981. godine u Gračanici, odakle se zbog ratnih dešavanja seli u Doboj.
2005. godine diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, te na istom fakultetu i magistrira osam godina kasnije. Prvo zaposlenje stiče u Agenciji za razvoj malih i srednjih preduzeća Grada Doboja, gdje se zadržao šest godina, tačnije sve do 2012. kada prelazi u Direkciju za izgradnju i razvoj Grada Doboja. Gradom na obali rijeke Bosne u tom periodu neprikosnoveno je gospodario Obren Petrović, preletač visokog dometa koji je iz SDS-a prešao u SNSD, a osim mijenjanja stranačkih knjižica javnosti je poznat i zbog afere oko pronevjere sredstava namjenjenih za sanaciju štete nastale u poplavama 2014. godine.
Svoju prvu rukovodeću funkciju Đurić dobija 2014. godine, kada se vraća u Agenciju za razvoj malih i srednjih preduzeća, ali na poziciju direktora.
U direktorskoj fotelji provodi pet godina, da bi 2019. godine prema etničkom ključu dospio na mjesto zamjenika ministra za obevještajno - sigurnosne poslove u Ministarstvu odbrane BiH, na čijem je čelu u tom trenutku bio Sifet Podžić (DF).
Kako je osoba bez iskustva u vojnim, obavještajnim ili sigurnosnim poslovima postavljena na jednu od vodećih funkcija u odbrambenom sektoru, do danas nije poznato. Svjestan svog neznanja, mr. Đurić se brže - bolje hvata knjige, te za samo godinu dana od imenovanja, preciznije 2020. godine završava visoke studije sigurnosti i odbrane u devetoj klasi Vojne akademije Vojske Srbije, pri Školi nacionalne odbrane.
Radi se obrazovnoj ustanovi čija je svrha teorijsko i praktično školovanje kadrova Vojske Srbije, Vojno - obavještajne agencije (VOA) i Bezbjednosno - informativne agencije (BIA). Iste godine, na istoj akademiji, Đurić upisuje i doktorske studije u oblasti menadžmenta u odbrani, no do danas nije doktorirao.
Tako se na vrhu vojnoobavještajnog odsjeka u Ministarstvu odbrane BiH našao kadar odan zvaničnom Beogradu, no ova činjenica ne predstavlja problem ni ministru Helezu, ni Trojci, ali ni široj javnosti.
Đurić svoje poslove obavlja daleko od očiju medija, a osim šturih informacija na zvaničnoj web stranici ministarstva, o njegovom radu ne zna se mnogo.
U rubrike portala dospio je u oktobru 2022. godine kada je nekolicina medija posredstvom izvora u OS BiH došlo do informacije prema kojoj je Đurić prilikom konferencije SEDM (South - Eastern European Ministerial) održane u Domu vojske u Sarajevu, zatražio da se uklone zvnična obilježija države. Reakcijom službenika ministarstva, oružanih snaga i radnika protokola, Đurićeva namjera nipodaštavanja države uspješno je spriječena.
Tom prilikom u javnosti su osvanuli i navodi da je Đurić za svoj rad dobio negativnu ocjenu tadašnjeg ministra Podžića, ali su njegov položaj u ministarstvu simultano branili i srpski i nekolicina bošnjačkih kadrova. Zanimljiva je i situacija iz avgusta iste godine, kada je Đurić, iako njegovo odjeljenje nema naročitu povezanost sa javnim nabavkama i investicijama, bio prisutan na sastanku tadašnjeg zamjenika ministra Mije Krešića sa predstavnicima izraelskih kompanija iz seltora namjenske industrije IAI i ELTA Systems. Pomenute firme promovisale su svoje inovacije u oblasti vojnog vazduhoplovstva.
Đurić je već sedam godina glavni vojni obavještajac u BiH, iako je njegovo praktično iskustvo u tom poslu ništavno. Čije naredbe zapravo sluša i čijom je voljom završio u Hamdije Kreševljakovića 98, nije poznato. Rupe u odbrani BiH temelje se na nasljeđenim kadrovima ranijih administracija i suptilnom infiltriranju službenika bliskih stranim obavještajnim strukturama, no mavedeno ne spriječava ministra Heleza da se hvali modernizacijom vojske, milionskim kupovinama i saradnjom sa NATO-om.
Dobojska konekcija i ministar u pokušaju:
Goganović i Đurić, srpski su kadrovi u vrhu MOD BiH dijele mnoge sličnosti, ali njihovu najsnažniju poveznicu čini grad Doboj. Đurić je prije ministarstva bio uposlenik dvaju gradskih agencija, dok je Goganović 2020. godine osvojio odbornički mandat u skupštini grada kao kandidat SNSD-a. Obojica su tako, zahvaljujući političkim sizerenima vladajuće koalicije u RS-u pronašli svoje mjesto pod suncem u Ministarstvu odbrane.
O stepenu virulentnosti kadrovi bliskih zvaničnom Beogradu svjedoči i propalo imenovanje Gorana Selaka za ministra sigurnosti BiH.
Selak je u vrijeme smijene Nenada Nešića bio direktor Kazneno - popravnog zavoda Tunjice, te osoba bliska narko kartelima, što su dokazale i prepiske na Sky aplikaciji. Ipak, Selak je 2024. godine završio visoke studije bezbjednosti i odbrane, na istoj onoj Školi nacionalne odbrane čiji je učenik i Predrag Đurić. Selak na kraju nije imenovan, a BiH je idalje bez ministra sigurnosti.
BIA je kroz zvanične programe školovanja vojnih i sigurnosnih kadrova iz zemalja regije odradila sjajan posao u svoju korist, stvorivši sopstvenu mrežu saradnika u najznačajnijim odbrambeno - sigurnosnim institucijama Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući etničkom ključu i bajci o proporcionalnosti na rukovodećim položajima, sigurnosni sektor potkopan je iznutra, bez potrebe za vanjskim djelovanjem.
Bez volje za konkretnim rješenjem:
Bosna i Hercegovina nema nikakve zvanične obrazovne ustanove namijenjene školovanju vojnih i bezbjednosnih kadrova. OS BiH oslanjaju se na sopstvene kapacitete komandno - štabnih kurseva, dok se za sveobuhvatno školovanje kadrova oslanjaju na partnerstvo i saradnju sa Srbijom, Hrvatskom, Makedonijom, Grčkom, Turskom, SAD-om, Velikom Britanijom i državama EU.
Saradnja sa partnerima kroz programe NATO alijanse predstavlja obavezu, ali i sjajnu priliku za BiH, dok sa druge strane povjerenje prema strukturama koje su ne tako davno radile (i idalje rade) na podrivanju BiH znači opasnost. Bosni i Hercegovini je neophodna vojna akademija i kadar lojalan državi, a ne stranim agenturama i domaćim vlastima.
