Nakon što je najavljeno puštanje profašističkog filma o Dragoljubu Mihailoviću, Saborni Hram Hrista Spasitelja u Banjaluci najavilo je molitveni pomen povodom godišnjice smrtne presude za izdaju i ratne zločine koje je ovaj krvnik počinio u Drugom svjetskom ratu. Još jedanput se dokazuje da je crkva simpatizer naci-fašističkih vrijednosti.
Desničarko udruženje građana ''Baštionik'' najavilo je da će se u petak 17. jula održati sramotni pomen ratnom zločincu, masovnom ubici i narodnom izdajniku Dragoljubu Mihailoviću. Ovo je još jedan skandal u vjerskim institucijama Bosne i Hercegovine nakon pomena u Sarajevu ustašama ubijenim na Blajburgu 2020. godine. Ali, za razliku od Banjaluke Sarajevo se tada dignulo na pobunu i organizovani su antifašistički skupovi. Ovo dokazuje da niti jedna vjerska institucija nikada nije bila uz narod, uz njegove interese, nego isključivo uz interese vlastite buržoazije i aristokratije, čuvajući svoju imovinu stečenu na pljački naroda.
Banjaluka boluje od četništva, a njeni građani su dovoljno nezainteresovani za politički život da svaka glupost usmjerena protiv interesa radnog naroda može da prođe. Ali, da potsjetimo banjalučku malograđanštinu:
Mihailović je u sukobu sa ustaškom NDH započeo talas etničkih čišćenja nesrba u cilju stvarala Velike Srbije po nacrtu Stevana Moljevića iz njegovog rada ''Homogena Srbija''. Najteže optužbe odnose se na masovne zločine nad muslimanskim i hrvatskim civilnim stanovništvom koje su počinile četničke jedinice, dijelom pod komandom ljudi koji su odgovarali Mihailoviću. U istočnoj Bosni, u zimu 1941–1942, stradale su hiljade civila u Foči, Goraždu, Vlasenici, Srebrenici, Višegradu i Rogatici, često bacanjem tijela u Drinu i paljenjem sela. U Sandžaku je tokom ofanzive januara–februara 1943. Pavle Đurišić izvijestio Mihailovića da je spalio 33 sela i da je pobijeno oko 8.000 do 10.000 žena, djece i staraca. U Hercegovini i na prostoru prema Dalmaciji (Gacko, Bileća, Stolac, Kulen Vakuf, Makarsko primorje, Dalmatinska zagora) takođe su zabilježeni masovni pokolji i raseljavanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva tokom 1941–1944. Ukupne procjene za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kreću se između 50.000 i 68.000 žrtava, uz preko 300 uništenih naselja. Ali, usljed djelovanja partizanskog pokreta koji se zalagao za ideje bratstva i jedinstva kroz ravnopravnost i društvenu jednakost svih jugoslovenskih naroda na temeljima radničke demokratije i socijalističkog društva Mihailović će otići na drugi put.
Već krajem 1941. dolazi do kontakata između četničkih oficira i njemačke strane. Sastanak u Divcima je jedan od najznačajnijih događaja u istoriji četničkog pokreta. Održan je 11. novembra 1941. u kafani u selu Divci kod Valjeva. Sa njemačke strane sastanku su prisustvovali kapetan Jozef Matl i potpukovnik Rudolf Kogard, a Mihailović je došao sa svojim oficirima, među kojima su bili Aleksandar Mišić (sin vojvode Živojina Mišića) i Dragoslav Pavlović. Prema zapisniku koji je sačuvan, Mihailović je tražio od Nijemaca oružje, municiju i priznanje, nudeći da nastavi borbu protiv komunista; naglašavao je da želi da ta saradnja ostane tajna, za razliku od već javno kompromitovanog kvislinga Koste Pećanca. Razlog zašto se okrenuo protiv partizanskog pokreta jeste jer je strahovao da će nova vlast uspostaviti radničku demokratiju, razbijajući tako privatnu svojinu buržoazije u gradovima i seoske aristokratije kroz nacionalizaciju stavljajući je u demokratske ruke radništva i plansku socijalističku proizvodnju, što bi zadalo dodatni udarac dekonstrukciji srpskog nacionalizma kao ideologije srpske buržoazije kroz socijalističku politiku radničkog internacionalizma. Na ovaj način bi srpska vladajuća klasa, najprije kruna iza koje je stajao Mihailović, ostala bez ikakve društvene moći, a srpski siromasi bi prestali biti siromasi.
Kroz ovu saradnji Mihailović će morati napraviti i sporazum sa ustašama od proljeća 1942. gdje dolazi do niza lokalnih sporazuma o primirju i saradnji između pojedinih četničkih komandanata na teritoriji NDH i ustaških, odnosno domobranskih vlasti. Zajednički imenitelj svih tih dogovora bio je treći, zajednički neprijatelj — partizani. Kako se partizanski pokret širio po Bosni, Lici i Dalmaciji, i NDH i lokalni četnici procijenili su da im je isplativije da privremeno obustave međusobne sukobe i udruže se protiv komunista. Jedan od prvih i najpoznatijih potpisao je Uroš Drenović 27. aprila 1942. u oblasti Mrkonjić Grada. Slične dogovore sklopili su i Rade Radić u bosanskoj Krajini, Mane Rokvić u Lici, a na prostoru sjeverne Dalmacije i Knina istakao se pop Momčilo Đujić sa svojom Dinarskom četničkom divizijom, dok je Dobroslav Jevđević djelovao u Hercegovini i istočnoj Bosni, kombinujući saradnju i sa Italijanima i, situaciono, sa vlastima NDH.
Ali, SPC kaže - on je branio Srbe i borio se za srpski narod. Kako? Tako što ih je gurao u bratoubilački rat gdje treba da ubijaju svoje komšije, prijatelje i rodbinu? Tako što ih je gurao u poziciju kmetova i nadničara srpskim buržujima i veleposjednicima? Tako što je na kraju, kada je narod zapravo odlučio da bude slobodan, stao na stranu njegovih dželata?
Srpska pravoslavna crkva je najhrabrija institucija na svijetu, ne zato što se ničega ne boji, nego zato što se ničega ne stidi.
