RKUD “Proleter” osnovano je davne 1905. godine u vremenu kada su radnici tražili dostojanstvo, a žene mjesto u društvu. Tada je nekolicina njih odlučila da ne čeka priliku, nego da je stvori. Društvo je preživjelo dva svjetska rata, agresiju na BiH i predstavlja simbol neuništive snage ljudskog duha, upornosti i ljubavi prema tradiciji.
“Proleter” nije samo svjedok naše bogate kulturno-umjetničke tradicije, nego i čuvar sjećanja i podsjetnik na ljudske, radničke i društvene vrijednosti. Njegova vjera bila je ona u umjetnost.
Društvo je predvodio krojački radnik Ivan Salamunović, a svoj put započeli su pjesmom „Marseljeza“. „Proleter” je uvijek bio dokaz da kultura nije privilegija, nego temeljna potreba.
“Proleter” je bio i ostao znak nade, sigurnosti i prostor u kojem ljudi bez obzira na sve nedaće i nevolje, uvijek mogu naći smiraj. Ljudi su kroz pjesmu i igru uspjeli sagraditi most između onih koji su preživjeli strahote rata i novih generacija koje su tražile svoje mjesto pod suncem.
1919. godine, u vrijeme zabranjivanja prvomajske proslave, tokom hajke na ljude i radnička prava, u jeku progona naprednog radništva i sindikalnih vođa, Radničko društvo „Proleter“ bilo je spremno da vlastitim doprinosom pomogne radničkom pokretu. Tokom buržoaskih i političkih pritisaka bilo je dovoljno da zbog jedne necenzurisane riječi neko bude uhapšen, a repertoar zabranjen. „“Proleter”“ i tada nastavlja hrabro, ne plašeći se posljedica, postavljajući na sceni drame sa socijalnim temama i sadržajem koji budi razmišljanja o socijalnoj pravdi i jednakosti.
Cilj „Proletera“ nije nikad bio da članovi postanu profesionalci, već da svaki član pronađe svoj unutrašnji mir i strast. „Proleter“ je oduvijek znao da je umjetnost pitanje uvjerenja, a ne formalnog obrazovanja. Tako je i danas cilj da kroz tradiciju, pjesmu i igru svako otkrije dio sebe. Neki su se posvetili muzici, gdje je svaka nota bila bijeg iz njihove tišine ili nemira, drugi su kroz igru uspjeli zaboraviti na sav teret svakodnevnog života i osjetili slobodu pokreta, a neki su kroz glumu uspijevali da prožive svoja najdublja osjećanja. Ko bi rekao tada da će tipograf ili stolar, radnica iz Ćilimare ili iz Fabrike duhana, stati rame uz rame s kompozitorima i glumcima. „Proleter“ je i ženama, radnicama i domaćicama, otvorio prostor i poslužio kao svojevrsna emancipatorska platforma. Anka Tamel, Irma Tamel, Bojana Petrović, Ljubica Šertić, Mara Savić, Jevra Kurtović samo su neke od članica koje su pokazale da i glas žene pripada javnom prostoru. 1948. na čelo „Proletera“ imenovana je žena, Jovanka Čović, iskusna predratna komunistkinja koja je uspješno uskladila programske sadržaje „Proletera“ sa potrebama društveno-političkog trenutka.
Kroz sve ratne godine, mnogi su životima platili cijenu ideja koje „Proleter” gaji – solidarnost, ljubav prema tradiciji i vjera u snagu zajedničkog rada bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. „Proleter“ je djelovao i kada je bilo rizično, obnavljajući se nakon svakog rata i svake zabrane. U svakom vremenu imao je svoje čuvare. Svi oni koji su dali sebe u ime ove ideje, sada žive u svakom koraku, u svakoj izvedbi, i u svakoj tišini prije nego što se zvuk vrati na scenu. Njihov duh živi kroz rad i posvećenost svih članova koji su nastavili nositi ideju i boriti se za nju.
Sve ove godine, svaki nastup bio veći ili manji, bio je izvedba ne samo umjetnosti ili tradicije, nego izvedba života svakog od izvođača. Svi oni, od najmlađih do onih sa dugim životnim iskustvom, mogu stati rame uz rame s profesionalcima, jer su shvatili da u umjetnosti svi imaju mjesto. „Proleter” i sve aktivnosti u sklopu „Proletera“, oduvijek su bile način da se svijetu prikaže šta je sve preživljeno. „Proleter” je imao uvijek svoje ljude koji su bili motivacija i njegovo najveće bogatstvo. Kada su se drugi razilazili, oni su se okupljali uz sjećanje, pjesmu i vjeru. „Proleter” je preživio carstva, režime i zabrane, jer je u njemu uvijek postojalo ono što nijedna vlast ne može oduzeti, osjećaj pripadnosti, solidarnosti i vjere u zajednički smisao.
Sto dvadeset godina kasnije, njegova dinamika i značaj ostaju nepromijenjeni jer „Proleter” ne pripada prošlosti. On pripada svakom ko još vjeruje da je kultura najviši oblik solidarnosti. Članovi su preživljavali ne samo ratove, nego i unutrašnje borbe i uvijek imali snage da nastave dalje. Na sceni su se uvijek pojavljivali sa strašću koja se nije mjerila ni titulama ni u medaljama, već u čistoj emociji i entuzijazmu da se život nastavi i da se pišu nove priče.
Kad je beogradska Politika 1930. godine napisala da je sarajevski „Proleter“ dokaz da kultura radnika može biti umjetnost, to je bilo više od kritike, to je bilo priznanje da jednakost može imati svoj izraz, svoju estetiku i svoje lice. Kasnije su stigla i državna priznanja: Orden zasluga za narod, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Prvomajska nagrada Sindikata grada, i na kraju Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, poklon predsjednika Josipa Broza Tita povodom 70 godina postojanja.
„Proleter” je danas simbol zajedništva, dokaz da naša bosanskohercegovačka tradicija ima moć da spaja ljude kroz pjesmu i igru i da izliječi, poveže i izdrži kroz najteže trenutke. „Proleter” je mjesto gdje svatko može pronaći svoj kutak, jer nije važno da li ste profesionalac ili ne, bitno je da ste dali sve od sebe i da ste to radili zajedno sa svojim prijateljima. Tako je bilo tokom svih ovih 120 godina, a tako će i biti narednih 120, a i duže.
Svi podaci i informacije su preuzete iz monografije o RKUD „Proleter“ Sarajevo, autora Ibre Čomića.
