Stisni pa pisni: Iživljavanje i kultura ponižavanja

Gotovo sve što sam u životu uradio, uradio sam sa zakašnjenjem.

Neka zakašnjenja nisu bila loša. Čovjek kasnije shvati određene stvari, pa ih možda uradi mudrije, smirenije i s manje iluzija i pogrešaka. Ali neka druga zakašnjenja nisu dobra. Takva zakašnjenja se zalijepe za čovjeka kao etiketa koju nitko nije zalijepio silom, nego ju je on, malo po malo, sam sebi zalijepio.

Elem, u prvi razred osnovne škole krenuo sam kada sam imao punih sedam godina i četiri mjeseca. Tada to nije bilo posebno neobično, mada se među djecom osjećala razlika između onih koji su „ranije krenuli“ i nas koji smo malo zakasnili na startnu crtu. Roditelji su, valjda, bili „krivi“ za to, jer ipak su oni donosili odluku o našem upisu. Mene su moji upisali u Osnovnu školu „Mira Cikota“ u Prijedoru, područna škola u Gomjenici, prigradskom naselju gdje sam živio sa svojim roditeljima i mlađim bratom. Za one koji ne znaju tko je bila Mira Cikota, a takvih danas vjerojatno ima mnogo više nego tada, Google može dati solidan odgovor. Ako vam se ipak ne "googla", reći ću samo toliko da su "našu Miru" objesili ustaše u Prijedoru 1942. godine.

Od svih svojih učitelja iz tog perioda, najviše mi je u lijepom sjećanju ostao učitelj koji se zvao Tanasije (Tane) Berić. Posebno jer je mogao odlično predavati sve predmete, ali i zato (to sam kasnije saznao) jer je igrao nogomet za OFK „Prijedor“. Jednom sam čak otišao na gradski stadion samo da ga vidim je li stvarno igra. Nosio je broj 10 na dresu, u vrijeme kada je najpoznatiji igrač s brojem 10 bio Pele, vjerojatno najbolji svjetski igrač svih vremena. U dječjim očima, to je značilo više nego što bi itko danas to mogao objasniti.

Nisam bio najbolji učenik u svom razredu, to je bila jedna Radmila M. (ne ona iz pjesme Bijelog dugmeta), ali sam bio odličan đak kroz cijelu osnovnu školu. Nisam bio najbolji ni iz matematike, jer tu je glavni u razredu bio Senad S., ali sam ipak jednom iz matematike na testu dobio 5 a on 4, ali to je druga priča koju ću jednom drugom prilikom posebno obraditi. Bio sam dovoljno dobar da me učitelji pohvale pred mamom i tatom, ali nedovoljno ambiciozan da bi me bilo tko nazvao genijem ili štreberom. Iskreno, nisam nisam ni želio biti genij. A ni štreber. Djeca uglavnom žele biti prihvaćena. I ja sam to želio, ali sam vrlo rano naučio da prihvaćenost nije uvijek jednostavna stvar.

Već prvog dana u osnovnoj školi sam doživio jednu malu dječju traumu koja se odraslima, pogotovo iz današnje perspektive, možda neće činiti važnom. Otac mi je bio kupio novu tamnoplavu francusku kapu, specijalno za polazak u školu. Za mene to nije bila samo obična kapa. Bila je ona i znak početka nečega velikog, ozbiljnog, „odraslog“. Bio sam ne malo ponosan na nju i držao sam je ispod klupe.

Do kraja prvog školskog dana – kapa je jednostavno nestala.

Naravno, nitko nije ništa vidio. Nitko ništa nije znao. Kapa nikada nije pronađena, kao ni počinitelj. Mnogo godina kasnije shvatio sam da to zapravo i nije bilo ništa neobično. Neki ljudi su kasnije bili ubijeni, a da se ni poslije 30 i više godina nije pronašao počinitelj tih nedjela - šta je prema tome jedna ukradena kapa. Ništa.

Ali ja sam imao svoju verziju istine: nitko osim školskog kolege koji je sjedio sa mnom u klupi nije cijeli dan prilazio našem mjestu. Sud možda ne bi prihvatio to kao dokaz, ali moj dječji razum jeste. Za mene je slučaj bio riješen već tada.

Nikada više u životu nisam stavio francusku kapu na glavu.

Možda zvuči smiješno koliko čovjek dugo može nositi sitne dječje ožiljke. Ali djeca ne mjere svijet istim mjerilima kao odrasli. Za njih predmet nije samo predmet. On može biti sigurnost, ponos, radost ili dokaz da su viđeni i prihvaćeni.

A onda su došli prvi tjedni škole i još jedna lekcija.

Već prvih mjesec dana, učitelj me je pred cijelim razredom u nekoliko navrata nazivao „bogomoljcem“. Moram odmah naglasiti da to nije bio dobri učitelj Tane, nego jedan drugi, čije ime danas ne želim ni spominjati. To mu je dovoljno. Čak nisam siguran je li još živ.

Danas će netko možda reći da je to „samo riječ“. Ali riječi imaju težinu, posebno kada dolaze od odraslog čovjeka kojem je povjeren autoritet, i posebno kada ih sluša razred od tridesetoro djece koja tako uče kome se smiju smijati, a kome ne.

Roditelji su mi redovno odlazili u crkvu. I ja sam išao s njima. To nije bilo nikakvo političko opredjeljenje niti prkos državi kojom je upravljao jednopartijski sistem. To je bio jednostavno naš životni stil. Od svojih roditelja kod kuće i od vjeroučitelja u crkvi naučio sam sve ono što sam ja danas, pedeset i više godina kasnije.

Ali živjeli smo tada u zemlji u kojoj nije postojala sloboda vjerovanja i mišljenja kakvu danas uzimamo zdravo za gotovo. Partija je tada određivala granice dopuštenog i hvale vrijednog pogleda na svijet. Naravno, formalno nije bilo zabranjeno vjerovati, niti ići u crkvu, džamiju ili hram, ali se jasno davalo do znanja što nije poželjno, što nije moderno, što nije „napredno“, i da se time nije trebalo ponositi.

I onda vas učitelj pred cijelim razredom nazove „bogomoljcem“.

Razred se cereka.

A vi sjedite u klupi, dijete od sedam godina i četiri mjeseca, pokušavajući razumjeti što ste zapravo pogrešno uradili.

Jednom prilikom sam učitelja pokušao nešto upitati, a njegov "edukativni" odgovor i prije postavljenog pitanja glasio je: "Stisni pa pisni!"

Takvi trenuci čovjeka lome. Ne slome ga, ali ga itekako oblikuju.

Uče ga jednoj važnoj lekciji: istina i pravda nisu uvijek isto što i autoritet.

Kasnije, u sedmom razredu, doživio sam još jednu nezgodnu situaciju koja mi se duboko urezala u pamćenje. Tada smo već bili prešli iz područne škole u Gomjenici u centralnu osnovnu školu "Mira Cikota" u gradu, u Ulici JNA. Na povratku iz škole jedan me kolega iz razreda maltretirao najmanje jedan kilometar. Bio je to onaj isti za koga sam vjerovao da mi je u prvom razredu ukrao francusku kapu. Išli smo pješice kući, u vrijeme kada još nije bilo javnog gradskog prijevoza, a ni uređenih pločnika-nogostupa. Zbog sigurnosti, hodali smo jedan iza drugoga, ali mi je on stalno podmetao nogu, praveći takozvanu „stupicu“. Upozorio sam ga u više navrata da prestane. Ali on je nastavljao i dalje.

Nakon što je isto ponovio najmanje desetak puta, izgubio sam strpljenje kojem me je svakodnevno učila moja mama. Okrenuo sam se i snažno ga udario šakom posred lica. Pao je pokošen k'o Gilbert Cohen (Žilber Koen) kad ga je 1979. u Banjaluci nokautirao Marijan Beneš i tako postao profesionalni šampion Europe u boksu u supervelter kategoriji. Ipak, ovaj je ustao bez riječi i nikada više to nije ponovio...

Je li to bilo ispravno? Ne znam. Ali kasnije, kada sam se već počeo baviti borilačkim vještinama, shvatio sam da čovjek u sebi nosi i sposobnost da se odbrani, čak i kada je super miroljubiv, kao što sam u biti bio ja.

Kasnije, u srednjoj školi, bio sam vrlo dobar učenik. Mogao sam postići i više, to je sigurno, ali nisam se pretjerano trudio. Imao sam dovoljno discipline da ne propadnem, ali ne i dovoljno unutarnje gladi da budem najbolji. Danas to mogu priznati bez opravdanja.

No ono što nisam mogao predvidjeti bilo je da ću nakon drugog razreda dobiti zabranu upisa u treći. Ne zato što nisam ispunjavao uvjete. Ili su, možda, uvjeti bili takvi da je takvo nešto bilo moguće. Ne znam.

Jedno je sigurno: nije to bilo zato što sam bio problematičan učenik. Naprotiv, bilo je to zato jer sam bio osoba od principa. Otprilike slično kako se Novak Đoković pokazao u Australiji prije nekoliko godina. Sam protiv svih.

Odluku je donio tadašnji pomoćnik direktora, čovjek čije ime također ne želim posebno isticati, jer ni ne zaslužuje. Bio je pred mirovinom. Možda je želio ostaviti nekakav trag. Možda pokazati moć. Možda je imao neki svoj razlog koji nikada nisam uspio dokučiti.

Cijela tri mjeseca nisam pohađao nastavu, jer mi je zvanično bilo onemogućeno da se upišem u treći razred. Tri mjeseca života koji stoji. Ostalo mi je samo da se molim Svevišnjem da se stvar promijeni.

Onda sam odlučio učiniti nešto što prije toga nisam ni znao da mogu: otišao sam se požaliti prosvjetnom inspektoru u općini. Inspektor je bio čovjek koji je imao samo jednu ruku – po tome sam ga dobro zapamtio. I ime sam mu zapamtio - zvao se Feđa Vehabović. Bio je izrazito krupan čovjek i bio je bez ruke do ramena. Nikad nisam saznao kako je ostao bez ruke.

Ispričao sam mu svoju priču, a inspektor je odmah predamnom nazvao pomoćnika direktora škole i dao mu rok od samo petnaest minuta da dođe na hitni razgovor s njim. Škola je bila udaljena svega nekoliko minuta laganog hoda od njegove kancelarije.

Zatim mi je rekao da odem u grad i vratim se za dva sata.

Nisam pitao ništa. Nisam ni trebao.

Kad sam se vratio, mirno je kazao: „Idi u školu i upiši se u treći razred.“

I tako je i bilo. Otišao sam i više do kraja školovanja nisam imao nikakvih problema. Dobrog prosvjetnog inspektora Feđu Vehabovića više nikad nisam vidio. Mnogo godina kasnije, tražeći mezar ubijenog doktora Ese Sadikovića, naišao sam na njegov mezar na mezarju na Pećanima. Oči su mi zasuzile...

Pomoćnika direktora škole također više nikada u životu nisam vidio.

Da li je otišao u mirovinu, bio premješten ili jednostavno nestao iz školskog sistema, nikada nisam saznao. I inspektor i pomoćnik direktora škole morali su tada biti članovi Partije. Jedan je imao načela. Drugi je imao opravdanja.

Tada sam naučio još jednu lekciju: ponekad institucije zakažu, ali ponekad ipak postoji netko tko zna reći – dosta.

Ne vjerujem da sam bio poseban slučaj.

Ali vjerujem da sam tog dana prvi put osjetio koliko se čovjek mora naučiti boriti za sebe.

Ne agresijom.

Ne glasnom vikom.

Nego tihom molitvom i upornošću.

A život, kako će se kasnije pokazati, ima smisao za ironiju. Često vas neće pitati jeste li spremni za novu lekciju. A na vama ostaje da odlučite hoćete li pred njom pokleknuti ili iz nje izaći jači nego što ste ikada vjerovali da možete biti.