ĐUKANOVIĆ BJEŽI OD ODGOVORNOSTI I PONOVO PONIŽAVA CPC

Najnoviji medijski šamar koji je kancelarija bivšeg predsjednika države Mila Đukanovića uputila Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, ekspresno se ograđujući od mitropolita Mihaila i demantujući da mu je namjera bila davanje bilo kakve podrške njegovoj delegaciji, savršeno ogoljava suštinu njegove višedecenijske politike. Čim je mitropolit Mihailo javno potrčao sa saopštenjem o sastanku iz juna 2026. godine, pokušavajući da taj neformalni susret prikaže kao vjetar u leđa svojoj struji u unutrašnjem crkvenom sporu, u Đukanovićevom taboru se upalio crveni alarm. Uslijedio je paničan demant đe se grčevito naglašava da je u pitanju bio strogo privatan čin, čime se Đukanović direktno i javno distancira od samog Mihaila. Ovaj potez je bio hitno potreban da se partija hirurški amputira iz unutrašnjeg sukoba koji potresa CPC kako se ne bi gubili glasovi drugog dijela crnogorskog biračkog tijela a i prosrpskog, dok se krivica ponovo svaljuje na samu crkvu pod izgovorom da njeni sporovi „štete interesima Crne Gore”.
Za svakog ko pamti političke procese od proglašenja nezavisnosti do danas, ova igra skrivalice, iznenadna briga i bježanje od zvanične odgovornosti predstavlja ništa drugo do providnu političku manipulaciju i ponovno igranje na kartu emocija onih Crnogoraca čije je povjerenje sistematski iznevjereno tokom decenija apsolutne vlasti DPS-a. Đukanović ovim ograđivanjem od mitropolita Mihaila zapravo ponovo ponižava CPC, nastavljajući matricu onog istog ponižavanja koje je trajalo decenijama. Istorijske činjenice i neumoljivi argumenti jasno dokazuju da je Đukanović imao sve poluge moći, stabilne ustavne većine i istorijske šanse da crkveno pitanje u Crnoj Gori riješi trajno, pravno i bezbolno. Umjesto toga, CPC je svjesno ostavljana na margini, dok su se ključni identitetski temelji države svjesno pretvarali u monetu za političko potkusurivanje.
1. Ustav iz 2007. kao truli kompromis i brisanje crnogorskog identiteta
Energija građana koji su 2006. godine glasali za nezavisnost sadržala je u sebi jasnu poruku, obnova države podrazumijeva i zaokruživanje svih njenih atributa, uključujući crnogorski jezik i domicilnu crkvu. Ekspertska grupa koja je radila na nacrtu prvog Ustava predlagala je rješenje po uzoru na stabilne evropske države, definisanje Crne Gore kao države crnogorskog naroda i drugih koji u njoj žive, uz taksativno navođenje istorijskih vjerskih zajednica, uključujući CPC.
Međutim, političkom trgovinom između Ranka Krivokapića, Nebojše Medojevića i glavnog stratega DPS-a Svetozara Marovića, usvojen je Ustav koji je stvorio jedinstven paradoks u svijetu, qqstvorena je građanska država bez ikakvog identitetskog sidra. Dok su u preambuli s pravom zaštićena prava svih manjinskih naroda, većinski i državotvorni crnogorski narod ostao je bez ikakve ustavne definicije i zaštite, čime su pod firmom „građanskog koncepta” suštinski otvorena vrata za razvodnjavanje državnog bića. Isti manir ustavne sabotaže viđen je i 2011. godine uvođenjem neustavnog četvoroimenog jezika u obrazovni sistem, što je tek odlukom Ustavnog suda (U-I br. 18/11 od 18. jula 2013. godine) ogoljeno i oboreno kao atak na službeni crnogorski jezik.
2. Demografski inženjering i ignorisanje opasnosti (Popis 2003.)
Dokaz da je DPS crkveno i nacionalno pitanje tretirao sa nedopustivom neozbiljnošću jeste i popis iz 2003. godine. Dok je osovina oko mitropolita Amfilohija vršila agresivnu terensku kampanju, visoki funkcioneri DPS-a, predvođeni Filipom Vujanovićem, umirivali su javnost tvrdnjama da je to „samo tehničko pitanje”. Rezultat je bio demografski fenomen nezabilježen u Evropi: broj Srba je preko noći skočio sa 9% na preko 31%, dok je broj Crnogoraca drastično opao sa 62, na 43 posto. Ta politička sljepoća omogućila je stvaranje homogenog bloka koji je u godinama koje dolaze sistemski urušavao suverenitet države.
3. Pakt sa Amfilohijem i izgradnja infrastrukture SPC
Dok se CPC snalazila bez elementarnih uslova za rad, Đukanovićev režim je godinama održavao prećutni pakt o nenapadanju sa Amfilohijem Radovićem. Računajući na politički mir, država je direktno i indirektno pomagala infrastrukturno jačanje crkvu Srbije u Crnoj Gori.
Finansirana je i pomagana izgradnja monumentalnih hramova u Podgorici i Baru, koji su kasnije postali politički bastioni protiv same države. Osveštanju hrama u Podgorici prisustvovao je kompletan državni vrh, bez ijedne jedine crnogorske zastave. Dok se nedavno glasanjem odbornika DPS-a u Budvi Crkvi Srbije dodijelio milion eura i plac, CPC-u je opredijeljeno svega 5 hiljada eura.
Dozvoljeno je postavljanje limene crkve na Rumiji 2005. godine pomoću vojnih helikoptera. Umjesto da država pokaže autoritet i ukloni ovaj nelegalni objekat koji je udario na multikonfesionalni sklad, režim je kukavički prebacivao odgovornost sa inspekcije na inspekciju.
Tajna koketiranja i političke igre sa Amfilohijem direktno su dovele do toga da se proces donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti toliko odloži, da bi na kraju čitav pravni pokušaj zaštite državne imovine propao, a nova vlast ekspresno donijela izmjene zakona u korist SPC. Đukanović se sam javno hvalio da je tajno pregovarao sa Amfilohijem Radovićem o autonomiji unutar Crne Gore.
4. Krštenje u Istanbulu umjesto zahtjeva za Tomos
Kao vrhunac istorijskog cinizma stoji činjenica da je Milo Đukanović, u vrijeme dok je obavljao funkciju predsjednika Crne Gore, otišao u Vaseljensku patrijaršiju u Istanbul sa isključivo privatnim povodom, da krsti svog unuka. Umjesto da zvaničnu posjetu i autoritet šefa države iskoristi kako bi pred patrijarhom Vartolomeju zvanično pokrenuo pitanje i zatražio povraćaj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, koja je nasilno i nelegalno ukinuta dekretom kralja Aleksandra 1920. i Tomosom iz 1922. godine, Đukanović je izabrao privatni protokol.
Dok da je država ćutala, teret istorijske pravde pao je na udruženja građana, pa je tako Crnogorski forum bio taj koji je morao Vaseljenskom patrijarhu da upućuje zvaničnu inicijativu za rješavanje i povraćaj autokefalnosti CPC. Đukanović je sve to mogao i morao da uradi odmah nakon 2006. godine, jer je obnova nezavisnosti države prirodno zahtijevala i obnovu sopstvene istorijske crkve.
5. Propuštena šansa 2017. i ćutanje pred Vilom Gorica
Kao najjači dokaz političkog oportunizma stoji činjenica da je Crna Gora u junu 2017. godine ušla u NATO. Država je tada bila na vrhuncu moći, zaštićena međunarodnim štitom, a opozicija u dubokom defanzivnom položaju. Da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti donesen tada, pitanje crkvene imovine i statusa domicilne crkve bilo bi zatvoreno brzo i sa minimalnim otporom. Umjesto toga, Đukanović je čekao kraj 2019. godine i izbornu 2020. godinu, stvorivši idealan predizborni okidač za homogenizaciju protivnika države kroz litije.
Kada je ta pogrešna politika doživjela slom, uslijedio je završni čin prevare. Dritan Abazović je kao premijer u Vili Gorica potpisao sramni i po Crnu Goru ponižavajući Temeljni ugovor sa SPC, čime je stavljena tačka na pljačku crnogorske kulturne i sakralne baštine. U tom presudnom momentu, Đukanovića nije bilo niđe da se oglasi, niti da pozove građane na protest ispred Vile Gorica, uprkos činjenici da je upravo on, sa svojim DPS-om, dao manjinski mandat i političku polugu moći tom istom Abazoviću da sprovede takav čin, dok je tokom samog potpisivanja sramno ćutao.
6. Ponižavanje CPC i saučesništvo u obmani
Zbog svega ovoga, postavlja se opravdano pitanje, zašto mitropolit Mihailo danas pristaje da učestvuje u ovoj svjesnoj obmani? Mitropolit Mihailo najbolje zna koliko je puta bio izigran i obmanut od tog istog Đukanovića i Filipa Vujanovića. Javnost pamti sramne momente iz prošlosti kada je Vujanović, kao predsjednik države, pokušavao da primi mitropolita Mihaila kroz sporedne ulaze, svjesno ga ponižavajući kako se ne bi zamjerio strukturama SPC-a i Beogradu. CPC je godinama bila prepuštena sama sebi, diskriminisana i bez elementarne podrške, dok su se državni zvaničnici skrivali od sopstvene domicilne crkve.
Zašto je ovo čista manipulacija?
Kada danas, iz opozicionih klupa, bez ikakve stvarne moći i odgovornosti, Milo Đukanović preko svoje kancelarije šalje nemušte demante đe se brani da se „ne miješa u unutrašnje sporove” i đe se javno ograđuje od mitropolita Mihaila, ponovo smještajući CPC u zonu neformalnih i tajnih sastanaka, to predstavlja vrhunac političkog licemjerstva. Đukanović i DPS danas nemaju apsolutno nikakve zakonske ni izvršne poluge vlasti da sprovedu ono što su decenijama obećavali, ne mogu prepisati imovinu, niti mogu dodijeliti placeve u Baru i Podgorici, to su mogli dok su bili vlast, sem danas u Budvi.
Njegovo opravdanje da se distancira zbog unutrašnjih podjela u CPC predstavlja vrhunac licemjerstva. Da je Đukanović zaista želio dobro Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, i da je bio iskreno zabrinut što ti sukobi štete državi, on je sve to mogao i morao da riješi sa pozicije šefa države. Imao je i legitimitet i obavezu da javno pozove oba mitropolita, Mihaila i Borisa, kod sebe na Cetinje ili u Podgoricu, otvori otvoren dijalog i autoritetom predsjednika države zahtijeva da se to pitanje pod hitno i civilizovano riješi kako se ne bi nanosila šteta nacionalnim interesima Crne Gore.
On to nije uradio onda kada je imao svu izvršnu i ustavnu moć u rukama. Umjesto javnog i državničkog rješavanja problema, on danas, kroz privatne audijencije i potonje medijske demante kojima se pere od mitropolita Mihaila, direktno unosi novi razdor i dodatno produbljuje raskol među samim Crnogorcima. Ovo panično ograđivanje i bježanje od odgovornosti sračunato je isključivo na predizbornu matematiku i skupljanje jeftinih političkih poena, kako se ne bi zamjerio drugom dijelu glasačkog tijela. Pozivanjem građana da zaborave decenije ignorisanja CPC. Pitanje je sada imali koga od Crnogorscs u DPS da ovakvo ponašanje Đukanovica osudi i kaže stop manipulacijama?

CRNOGORSKI FORUM