Veliki pozdrav, dragi čitaoci! Vaš najdraži online babuka je tu s novim, nostalgičnim blogom.

Nedavno sam u Manifest podcastu ugostio Maida Porobića, tuzlansku rock legendu koju, vjerujem, poznaje svaki muzičar u regiji. Razlog tome nije samo to što su mnogi svirali ili snimali kod njega, već činjenica da je Maid preko dvadeset godina bio muzički producent i voditelj Doma mladih. Taj prostor je za lokalne muzičare bio prva adresa, mjesto za probe i prve nastupe.

Kada prelistamo Facebook arhivu Doma, vidimo da su kroz njega prošli svi relevantni muzičari Balkana. Danas je to gotovo nezamislivo jer su bendovi poput Dubioze kolektiv, Jinxa ili Leta 3 postali toliko uspješni da nijedan klupski prostor, pa ni Dom, više ne bi mogao ispuniti njihove produkcijske uslove i honorare.

Kao i njima, Dom mladih je i nama reperima bio prva stanica. Tu sam prvi put zakoračio na binu, čuo svoj glas kroz velike zvučnike i doživio prvi aplauz. Ta noć ostala je urezana u moje pamćenje, a emocija i energija koju sam tada osjetio držale su me danima i sedmicama poslije. Bilo je jasno – ovo želim doživjeti opet!

U razgovoru s Maidom prisjetili smo se godina kada je naš grad doživljavao kulturološki procvat. Rat je stao, svi su bili željni druženja, izlazaka i svirki. Zakoračili smo u novi milenij i, gdje god bi se okrenuo, nešto se dešavalo. Prije nego što bismo grupno krenuli prema Domu, noć bismo započeli kod Pozorišta, odnosno na Jali. Na tom mjestu okupljala se omladina koja je imala malo drugačiji pogled na svijet. Pričalo se o filmovima, pojačalima i instrumentima; presnimavali su se albumi, satima kovali planovi o nastupima i maštalo o uspjehu...



Ja sam pripadao manjoj grupi klinaca koje su zanimale neke druge teme. Moji prijatelji su, baš kao i ja, friško stigli iz dijaspore, donijevši sa sobom grafiti časopise i markere. Razlikovali smo se od ostalih po tome što nismo imali duge kose, kožne jakne i poderane farmerke. Nosili smo širu garderobu i ruksake na leđima. Ipak, nikada nismo osjetili osudu, niti potrebu da tražimo drugo mjesto za druženje. Muzički ukusi možda jesu bili različiti, ali za onaj svijet koji je sjedio po "elitnim" kafićima, bili smo čudaci baš kao i naše čupave kolege sa zidića. Pitanje je da li je ta "elita" uopšte vidjela razliku među nama – mnogima je bilo neugodno čak i proći tom ulicom.



Vremenom su se stvari mijenjale. Jala je postajala sve popularnija, pa smo par godina kasnije na toj lokaciji viđali i raju iz onih fensi kafića. Možda iz finansijskih razloga, jer im je bilo isplatnije popiti piće iz radnje prije izlaska, ili su jednostavno i oni prepoznali čari klupica i zidića. Na tom istom mjestu održali smo i nezaboravni koncert Jala Splash. Tada je prvi put na Jali montirana velika bina s razglasom koji se čuo do Skvera.



Možda je upravo taj koncert toliko popularizovao lokaciju da su u jednom trenutku počeli dolaziti momci u skupim autima, s otvorenim gepecima i pojačanim narodnjacima. Ali Bože moj, ako je Jala primila nas, zašto ne bi i njih? Ipak, kako to obično biva, kada mjesto postane previše popularno, počne gubiti šarm. Raja se polako selila na druge klupice.

Novo mjesto okupljanja postao je Solni trg, stotinjak metara dalje. Tamo smo imali ugodnu muziku iz Slobode i osjećaj novog početka. Jala je gubila na popularnosti; ubrzo više nije bilo ni auta s narodnjacima, ali ni onih alternativnih začetnika. Tamo bismo se vraćali samo kada bismo željeli izbjeći gužvu s Trga i posjediti u miru.

Sličnu sudbinu doživjela su okupljališta i u drugim gradovima. Druženja su se preselila online, a nove generacije nisu prepoznale vrijednost razgovora na zidiću. I danas, kada autom prolazim magistralom, pogled mi automatski bježi ka Pozorištu – ako ništa, bar da vidim ima li novih grafita. Onaj stari zidić i klupice su i dalje tu. Čekaju nove generacije ili neke stare face da se ponovo vrate. I dalje su vidljivi urezani inicijali i potpisi markerom, baš kao što je i Jala ostala duboko urezana u našu mladost.