Ne znam da li je do mene, ali dugo pub kvizove nisam doživljavala kao nešto što pripada mom svijetu. Znala sam da postoje ljudi koji ih prate, ekipe koje idu iz sedmice u sedmicu, oni koji znaju glavne gradove, stare hitove, sportske rezultate i nasumične činjenice koje ostatku društva zvuče kao nepotrebno opterećenje za mozak. A onda su, gotovo neprimjetno, postali tema svakog drugog izlaska.

Možda je razlog u tome što se promijenio način na koji trošimo slobodno vrijeme. Obična kafa je i dalje obična kafa, ali sve češće želimo da večer ima neku temu, poentu ili cilj: film, koncert, radionicu, kviz, društvenu igru, bilo šta što daje osjećaj da se nismo samo pojavili, sjedili i otišli kući. Pub kviz se tu pojavio kao neobičan kompromis: izlazak koji nije pasivan, učenje koje ne liči na učenje i takmičenje koje je ozbiljno taman toliko da bude zabavno.

U Kaknju je jedan od takvih primjera InKVIZicija. KSC Kakanj je još 2022. pisao da je Mehmed Đokić predložio organizovanje kviza općeg znanja za omladinu u okviru Kakanjskih dana, a tadašnji format najavljen je kroz tri runde po 22 pitanja i ekipe od dva do šest članova. (KSC Kakanj) Kasnije najave KSC-a InKVIZiciju opisuju kao interaktivni zabavno-edukativni kviz, s pitanjima općeg znanja i tematskim rundama, što već dovoljno govori da se format nije gradio samo oko “ko zna više”, nego oko kombinacije znanja, igre i druženja. (KSC Kakanj)

U vremenu u kojem se većina zabave svodi na ekran, pub kviz ima jednu skoro staromodnu prednost: moraš biti prisutan. Ne možeš ga skrolati usput, ne možeš ga premotati i ne možeš ga konzumirati sam u sobi. Moraš doći, sjesti s ekipom, čuti pitanje, posvađati se oko odgovora, vjerovati nečijem “ma sto posto je to” i onda zajedno prihvatiti da možda niko od vas nije znao ono što ste bili uvjereni da znate.

Ima tu možda i nečega pomalo savremenog, čak i smiješnog: toliko smo navikli da vrijeme mora imati svrhu da i odmor pokušavamo učiniti korisnim. Ako izlazimo, lijepo je da se usput nešto nauči. Ako se družimo, lijepo je da postoji razlog okupljanja. Ako gubimo vrijeme, lakše nam je kad se možemo praviti da ga zapravo nismo izgubili. Pub kviz savršeno ulazi u tu pukotinu: dovoljno je zabavan da ne djeluje kao obaveza, a dovoljno sadržajan da ne djeluje prazno.

InKVIZicija se i sama kroz javni opis na Instagramu igra idejom znanja i neznanja, uz rečenicu “Znamo da ne znamo, hvala Sokratu”. (Instagram) I možda je baš to poenta dobrog kviza: ne dolaziš jer znaš sve, nego jer je jedino mjesto gdje je neznanje društveno prihvatljivo, čak i zabavno. Ne znaš odgovor, ali ga čuješ. Promašiš, ali zapamtiš. Neko za stolom zna nešto što ti nikad ne bi palo na pamet, i odjednom znanje više nije školska kategorija, nego razlog za smijeh, raspravu i navijanje.

Ako je znanje jedino dobro, a neznanje jedini protivnik (barem tako Sokrat misli… ili je mislio?), onda pub kviz možda nije samo igra. Možda je to jedan od najopuštenijih načina da priznamo koliko ne znamo, bez osjećaja da smo zbog toga manje vrijedni.

Iza te lakoće, naravno, stoji mnogo više rada nego što publika vidi. Dobar kviz mora imati ritam: pitanja koja nisu ni prelagana ni nemoguća, teme koje ne isključuju pola sale, runde koje drže pažnju i trenutke u kojima se publika nasmije čak i kad ne zna odgovor. Ako je vjerovati javnim najavama i objavama, InKVIZicija se kroz vrijeme širila kroz različite tematske runde i kvizaška izdanja, od općeg znanja do posebnih tema poput maternjeg jezika ili historije Bosne i Hercegovine. (KSC Kakanj)

Možda je i kod kvizova kao i kod svakog kreativnog rada: ono što pred publikom izgleda spontano uglavnom je rezultat gomile pokušaja, promašenih ideja, prepravljenih pitanja i stalnog praćenja svijeta oko sebe. Publika vidi večer. Autor vidi sve ono što nije ušlo u nju.

Da pub kviz nije samo igra, vidi se i onda kada izađe iz okvira bodova. NTVIC je 2026. pisao o mladima pub kviza InKVIZicija koji su pokazali humanost na djelu, opisujući InKVIZiciju kao dugogodišnji pub kviz koji okuplja mlade kroz druženje, razmjenu iskustava i učenje novih stvari. (ntvic.ba) ORC Tuzla je ranije pisao i o humanitarnom izdanju kviza na kojem se okupilo 27 ekipa, uglavnom srednjoškolaca i studenata, kako bi podržali djevojčicu Azru iz Kaknja. (Omladinski Resursni Centar Tuzla)

Zato se ljudi vjerovatno i vraćaju. Ne samo zbog nagrada, ne samo zbog pobjede i ne samo zbog znanja. Vraćaju se jer pub kviz od obične večeri napravi događaj. Ima početak, pravila, ekipe, nervozu, smijeh, poraz, pobjedu i onu specifičnu rečenicu: “E ovo sam znao/la, samo se nisam mogao/la sjetiti.” A možda je upravo to najbolji opis znanja u stvarnom životu: nekad ga imamo, nekad ga nemamo, a nekad nam treba samo neko pitanje da ga izvuče na površinu.

Na kraju, možda pub kvizovi nisu popularni zato što svi odjednom želimo biti najpametniji u prostoriji. Možda su popularni jer nude rijetku kombinaciju: da izađemo iz kuće, izađemo iz ekrana, uđemo u ekipu i usput se podsjetimo da znanje ne mora biti teško, formalno ni rezervisano za školu. Nekad je dovoljno da bude pitanje na papiru, ekipa za stolom i nekoliko sekundi tišine prije nego neko samouvjereno kaže potpuno pogrešan odgovor.

Jer, ko zna - zna. A ko ne zna, možda nešto novo sazna na kvizu. Ili do njegove iduće epizode.