Dok se grad presvlači u bjelinu, on prestaje biti dom i postaje tišina, ali ne ona idilična s razglednica, već teška, gluho nasilna tišina u kojoj se ne čuje jauk jer ga nema ko slušati.

U toj praznini žive oni koje rijetko vidimo ili biramo da ne vidimo. Dok mi zatvaramo vrata i biramo između čaja i kafe, oni tumaraju bez cilja i bez glasa, birajući hoće li leći ili nastaviti lutati, jer ležanje u snijegu najčešće znači kraj.

Životinje zimi ne žive, one nestaju centimetar po centimetar. Pas koji njuškom kopa po mrazu ne traži luksuz, već mrvu mirisa koja bi mu potvrdila da nije zaboravljen od svijeta. Mačka sklupčana uz hladan beton ne traži toplinu, jer zna da je nema, već samo pokušava umrijeti malo sporije. Čak i ptice, koje očajnički slijeću na svaku tamnu tačku nadajući se hljebu, često bivaju prevarene surovom bjelinom. Za njih hladnoća ne ubija odmah, ona prvo oduzima nadu, pretvarajući svaki drhtaj u borbu za još jedan neizvjestan sat.

Često ćemo čuti kako su to "samo životinje", ali to je samo izgovor za našu ravnodušnost. To su živa bića sa strahom koji ledi i glađu koja boli, a briga o njima nije usputni hobi za osjetljive, niti obaveza azila i volontera. To je naše najdublje ogledalo i ispit ljudskosti koji polažemo svakog dana, ali zimi bez popravnog roka. Način na koji se odnosimo prema onima koji ne mogu govoriti, govori apsolutno sve o nama.

Ne traži se od nas heroizam, već samo pažnja da ne okrenemo glavu i ne utopimo se u misao da će "neko drugi". Jer često, taj neko drugi ne postoji.

Poslanik Muhammed, a.s., je rekao: „U svakom živom biću ima nagrada. (Sahih el-Buhari i Sahih Muslim)

Nahraniti psa lutalicu ne znači spasiti svijet, ali za tog psa to znači spasiti čitav život. Ostaviti šaku hrane pticama ili otvoriti vrata haustora, garaže ili podruma ne košta ništa, a nekome može biti jedina granica između izlaska sunca i vječne tame. Stara deka koja nama zauzima prostor, njima je palata, a tvoj ostatak obroka njima je gorivo za još jednu noć.

Zima će proći i snijeg će se neumoljivo otopiti, ali ono što će tada ostati na ulicama ili ono čega više ne bude bilo nosit ćemo na svojoj savjesti.

Zato nahrani, zakloni i pobrini se. Ne samo zbog njih, već prvenstveno zbog nas samih, kako bismo sutra, kada se probudimo u toplom, s pravom mogli reći da smo ostali ljudi.