Relativno kasno sam počeo čitati. Pod tim podrazumjevam da nisam čitao kad sam "morao", nego kad mi je bio ćejf. Lektire sam redovno izbjegavao i na prste se mogu nabrojati knjige koje sam pročitao kao školske lektire. Neke od njih sam kasnije kupio za svoju biblioteku, neke već pročitao, a neke još uvijek čekaju svoj red.

Kako sam počeo čitati, kako sam zavolio čitanje i počeo skupljati knjige – to je već potpuno druga priča, možda ću i nju nekad negdje ispričati i zapisati. Ipak, za potrebe ove priče moram spomenuti kakve knjige kupujem i skupljam. Osnovni kriteriji za to su: provjerena knjiga, provjeren autor ili u rjeđim slučajevima tematika koja me baš zanima u tom trenutku, a prva dva kriterija nisu zadovoljena.

Vodeći se ovim postulatima, vrlo rijetko potrefim na "lošu" knjigu. Ali kada su članci u novinama i na portalima u pitanju, tu već imam promašaja. Iskreno, nekad mi bude žao protraćenog vremena na čitanje članka kojeg sam počeo čitati samo zbog naslova. Kako nas lako zavaraju primamljivi skrinsejveri. Kad smo kod toga, možda će i nekome od ljudi koji ovo budu čitali – sve ovo izgledati kao traćenje vremena. To je baš zeznuto, pišem o tome, a možda ću i sam nekoga staviti u takav neugodan položaj. Duboko se izvinjavam, ako se to desi.

Teško je filtrirati dnevne vijesti i članke. Uglavnom imamo dvije opcije: čitati ili ne čitati. Treća opcija se tek nazire, ali do nje je jako teško doći – čitati probrano.

Zbog toga, te relativne nemogućnosti probiranja kvalitetnih štiva na dnevnoj bazi, prije par godina sam jednostavno odlučio da prestanem pratiti sve portale, da u potpunosti prestanem pratiti, gledati, čitati i slušati vijesti. Upratio sam da sam i ja, kao i svi ostali, okružen sa velikom količinom svakodnevnog crnila. Osjetio sam da se prečesto loše osjećam, nerviram, sekiram, padam u depresiju, ucrnjačim se samo tako, zbog vijesti koje pročitam. Da li su to politička prepucavanja, da li crna hronika, da li kriminal, zdravstvo, policija, sudstvo, poticaji, donacije... Hajde ovako "ugrubo" da procijenim – više od 80% vijesti koje dopiru do nas mogu biti odlična podloga za stres, nervozu, depresiju, tugu, bijes, žalost, razočarenje itd itd. Što mi to u životu treba?

A osim toga, masa je članaka objavljena po već oprobanom receptu - zanimljiv naslov, dodaj upitnik, dodaj "foto" u naslov, dodaj "video" u naslov... ekskluziva i sl.

I Ajdin jedan dan lagano zađe po društvenim mrežama i otprati sve portale. Memorijsku karticu pretrpam muzikom, da mi ne dosadi, pa da ne bih slučajno, ne daj Bože, dok vozim, pustio neku radio stanicu. Na TV-u svakako gledam samo dječije kanale, dokumentarne i ponekad kviz Potjeru na HRT-u ili kakvu razbibrigu na onim filmskim kanalima.

Ostavio sam jedino lokalni Travnički.info, čisto da znam šta mi se u čaršiji dešava (doduše, u to vrijeme sam ostavio i Buku, jer sam tamo birvaktile objavio par svojih tekstova). A imam u prijateljima svakako nekoliko općinskih vijećnika i političkih aktera Travnika (mada sam i njih u međuvremenu morao malo prorijediti), pa tako kontam da znam ono osnovno što trebam znati. A i od raje saznam one najbitnije vijesti.

Ne možete vjerovati koliko olakšanje, koliko rasterećenje moje svakodnevnice nakon što sam ukinuo sve te izvore apsolutno nebitnih informacija. Šta se imam nervirati i sikirati oko toga što je recimo na jugu Mauritanije voz izletio sa šina i nastradalo nekoliko ljudi ili što je siromašnoj porodici na sjeveru Bugarske presušila krava i sad nemaju od čega živjeti ili radovati što je Ronaldo potpisao ugovor sa cifrom koju ne znam ni pročitati ili što je Rihanna upravo našla ljubav svog živoga, po ko zna koji put, ili što je tamo neka anam ona metnula nove silikone... Zašto mi trebaju takve informacije i šta one doprinose mojoj svakodnevnici? Znate koliko imam bitnijih vijesti i dobrih i manje dobrih u svojoj najbližoj okolini, zbog kojih se trebam i radovati i žalostiti? Zašto da svoje emocije trošim na bijeli svijet?

Dobro, sad bi neko mogao pomisliti kako sam neki frik, čudak, šta li... Ali znate koliko i to mišljenje utiče na moju svakodnevnicu (ha ha)...

S druge strane, neko bi mi mogao replicirati nešto u smislu "a zašto nisi kriterijume za knjige primjenio i na članke?" – Pitanje je na mjestu, definitivno. Pokušao sam to uraditi i šta se desilo?

Provjerene knjige/članci – nije veliki procenat ljudi koji danas čitaju knjige, nije veliki procenat ljudi ni koji mogu probrati kvalitetne članke, a gotovo da ne postoji portal koji objavljuje samo kvalitetne članke. Postoje li portali sa komisijom koja odobrava i ocjenjuje članke? Ne mislim na komisiju koja ih cenzuriše (takvih političkih portala imamo hejbet), nego na komisiju koja da objektivnu ocjenu i odobri ili ne odobri članak isključivo zbog kvalitete napisanog teksta.

Pomislio sam da će Plenum biti jedan takav portal na kom će većina članaka biti odgovarajuće kvalitete. Da li sam pogriješio? – Čut' će se.

Provjereni autori – e to je već nešto. Zato mi se Plenum na prvu svidio. Mogu se, brate, pretplatiti na autora kojeg želim čitati i to je to.

Nažalost, moda je takva, bitan je broj, bitan je kvantitet, bitan je klik, pregled. Ni Plenum nije uspio da se otme takvim modernim novinarskim trikovima – primamljivim naslovima, a (ponekad) tankim tekstovima ispod njih, temama koje su uvijek rado čitane i komentarisane, a (ponekad) nedovoljno kvalitetno obrađene.

Ne mora značiti ni da je ono najpopularnije – najkvalitetnije. Broj pregleda nikad nije bio mjerilo kvaliteta. A javnost je dokazala da ona i nije dobra komisija za kvalitet.

Ali ja sad znam za sebe – ne biram knjigu po koricama, ni članak po naslovu, ni po broju pregleda, nego po autoru.

Doviđenja, prijatno.